Nova Istra

129 Dragutin LUČIĆ Luce ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI laciju i dijalektiku s nepodnošljivom lakoćom otpremilo u muzej voštanih figura, ipak jedno, ipak tek retoričko pitanje? Kentaurska bit čovjeka No, upravo tako nešto što se Marxu i tolikima, posve različitih teorijskih i praktičnih provenijencija, činilo spasonosnim, M. Heidegger, nesporno jedan od najutjecajnijih mislilaca XX. stoljeća, pozivajući se na Hölderlina, u danas već kla- sičnim istupima Pitanje o tehnici ( Die Frage nach Technik ) i Okret ( Die Kehre ), pa i u ostalim relevantnim predavanjima i zapisima – oglasit će za najveću opasnost?! S onu stranu svih antropologijsko–instrumentalnih, odnosno kauzalno-teleolo- gijskih tumačenja, on će način bitka toga tehnologičkog kozmosa (kaosa?) pre- poznati u postavu ( Gestell ) volje za voljom , koja je, zapravo, nevolja za nevoljom . Jer nitko i ništa, pa niti čovjek, nije, ukoliko nije volji na volju, odnosno volji po volji. Prema ovoj bitkovnoj shemi skrojeni „ drugi subjekt “, kao reziduum metafizike, u biti zapravo više ljudski ne stari i ne umire, nego se poput stvari, strojeva, energija, troši, kvari, dotrajava, zastarijeva, zamjenjiv je, te je u samom svom bitku izazvan na držanje koraka s tim načelno beskonačnim progresom , jer izgubiti korak znači životariti na margini, na samome rubu, „umrijeti“ već za života, ako odista može umrijeti onaj koji nije odista i živio? U toj besprestanoj pokretljivosti toga novog subjekta ima nečega gotovo ani- malnog – uostalom, nije li kentaurska bit zapadnjačkoga čovjeka tradicionalno opredijeljena kao animal rationale i animal sociale ? U predavanju naslovljenom Zadubljivanje u sebe i obraćanje prema drugom ( Alteracija ) 4 , održanome u Druš- tvu prijatelja umjetnosti u Buenos Airesu 1939., Ortega y Gasset će na originalan, gotovo tragikomčan način prikazati ovu animalnu freneziju koja se, po njemu, nigdje tako dobro ne zapaža kao „u zoološkom vrtu pred kavezom naših ‘rođaka’ majmuna“, koji u vječnome nemiru, bez predaha, žive u neobuzdanoj bojazni od moguće opasnosti koja vreba iz okoliša i neobuzdane žudnje za moguće poželj- nim u njoj, u stalnoj napasti, izazvani i od jednoga i od drugoga, te se može reći da „izvanjske stvari i događaji ravnaju životinjskim žićem, nose ga i vode kao kakvu marionetu“. Pa i kad majmunski, papagajski oponašaju ljudske kretnje i glasove. Naime, životinja ne ravna svojim životom, takoreći uvijek je izvan sebe, dakle „ne živi iz sebe same, nego neprestano motri na ono što se događa izvan nje, na drugo nje same“. „Naša riječ drugo (španj. otro )“, objašnjava se, „u stvari je latinska alter “: 4 José Ortega y Gasset: O tehnici , Zadubljivanje u sebe i obraćanje prema drugome (alteracija), Naklada Dubrava, Zagreb, 1944., str. 163-194.