Nova Istra

128 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dragutin LUČIĆ Luce izvornom grčkom smislu izazvati – tragediju. Ne stoji li u takvom bespuću i Uje- vićeva ambicija da bude audio-vizualnim pjesnikom, a Nietzscheova takvim mi- sliocem – slušati očima, gledati ušima? Nije li od Goethea, preko Schopenhauera, a onda toliko i toliko puta do danas varirana misao o arhitekturi kao zamrznutoj ili okamenjenoj muzici, pa će i Nietzsche, primjera radi, sa žaljenjem ustanoviti kako još nije komponirana glazba ravna firentinskoj Palači Pitti? No, Marx pak u spomenutom preokretu iz jednoga u drugi medij, odnosno izokretanju metafizike s glave na noge, ne vidi drugo doli spasonosnu reprodukciju umnih zakona Hege- love filozofije sad u „zbiljskom“ elementu, odnosno mediju, no pitanje je da li mu je pri tom, iako zna da se svaka filozofija ozbiljuje daleko od svoje svetosti, ipak promaknulo to da je na taj način ono vječno ( aeternitas ) Hegelove onto-logike sad prevedeno u ono istrajno ( perenitas ) tehno-logike , da su to dva nesumjerljiva me- dija, a kao što to danas već svi ovako ili onako znaju – Medij je poruka (Marshall McLuhan)? Dakako, prije svake poruke! Štoviše, interpelacija prije svake inter- pelacije! Što to ima značiti? Ukratko: božanstvo je vječno ili besmrtno, biljka vene i uvene, životinja ugiba i ugine, dočim – ako se načas preskoči čovjeka – oruđe, stroj, uređaj, makinamen- tum, ma bio i svjetotvorni znanstveno-tehnički automat, koji uzrok i svrhu ima u samome sebi, traje, dotrajava, troši se, kvari, zastarjeva, te otuda besprestana strepnja pred ništavilom vlastitoga bitka, te otuda besprestana potreba za samim sobom, prikrivena zadovoljenjem ovih i onih ljudskih potreba, iako je zapravo pri- moran samoga sebe ispostaviti kao „prvu životnu potrebu“. Samoljublje je zakon njegove opstojnosti. Narcizam je, moglo bi se reći, njegov urođeni karakter. Nai- me, primoran je bez prestanka u sve većoj žurbi pretjecati samoga sebe – nestrplji- vost i brzina njegovi su modusi ovladavanja stvarima – da ne zaostane za samim sobom, da bi tako „izravnao račune“ sa samim sobom. Usput, sintagma „izravna- ti račune“ naša je metafora za „osvetiti se“, iako je nešto takovo nemoguća misija, kako to na neusporediv način pokazuje Shakespeareov Hamlet . No, kakav je položaj čovjeka sada u tom tehnologičkom kozmosu? Marx će ga, slijep za ovu novu (skrivenu) okolnost, oglasiti za „drugi subjekt“, „realni su- bjekt“, zgotovljen kao stalno postajući, samotvoreći se, samorađajući se ( generatio aequivoca ), te će mu u Grundrisse... , kao gospodaru bitka, pa gotovo ispjevati ne- što kao himnodiju: „Zbiljski, tjelesni, na čvrstoj dobro zaokruženoj Zemlji stojeći, sve prirodne sile udišući i izdišući, Čovjek.“ Zvuči gordo, no ostaje pitanje, kako u analogiji s Hegelovim spekulativno-dijalektičkim izokretanjem poretka ranga gospodstva i sluganstva nije pomislio na moguću perverziju, kojom strojevi (pa i stroj nad strojevima) od naših slugu i robova postaju naši gospodari, gospodari gospodarā? Je li tako nešto, u postmoderno vrijeme, koje je hegelijansku speku-