Nova Istra

126 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dragutin LUČIĆ Luce opstanak zahvaljuje sebi samom . Čovjek koji živi od milosti drugog , smatra sebe za- visnim bićem 3 .“ Produbljenije: neslobodno je ono koje svoju egzistenciju ( da jest ) i svoju esenciju ( što jest i kako jest ) duguje drugome! Ili, konačno, s Aristotelom rečeno: slobodno je ono koje „ radi sebe jest , a ne radi drugoga “ ( Metaphisica A, 2, 982b 26). Citre će same citrati Emancipaciju od takvoga povijesno zatečenog stanja Marxov učitelj G. W. F. Hegel, za kojega je povijest stalno napredovanje svijesti o slobodi, pronalazi u spekulativno-dijalektičkom obratu odnosa sluge i gospodara – najkraće mogu- će (karikaturalno): jer se sluga odnosi neposredno spram predmeta rada, stječe znanja ( épistémè ) i vještine ( téhne ) što ih gospodar nema, te sluga postaje gospo- darovim gospodarom, a gospodar sluginim slugom. Zahvaljujući upravo onome citiranom mjestu iz Politike , u kojemu Aristotel, doduše tek formalno-logički, na- lazi poveznicu automata i emancipacije , Marx će otići korak dalje od svoga učitelja Hegela i prospektivno najaviti da će „strojevi postati našim slugama i robovima“: „ mrtvo “ će odmijeniti „ živo oruđe “, citre će same citrati, tkalački čunjci će tkati sami od sebe, što se – kakve li koincidencije – i dogodilo 1825. s Robertovim tkalačkim stanom , koji je, prema Ortegi y Gassetu, bio „prvi stroj“,„prvo oruđe“ koje je „radi- lo samo od sebe“, „proizvodilo samo od sebe“, te je i nazvano selfactor . Nije teško zamijetiti to da je taj prvi patentirani automat , doduše, bio uzmožan proizvodi- ti sam od sebe, ali ne i za sebe, instrument je u službi ljudskih potreba, te se još pričinja „našim robom“,„našim slugom“,„našim kmetom“, jednom rječju – nečime ipak još „ našim “. Prema ovoj shemi mišljenja, stroj je nešto radi nečega, nema svoj bitak pri sebi, uzrok i svrhu ima izvan sebe. Upravo će ovu, zapravo a-tehničku , antropologijsko-instrumentalnu shemu razumijevanja stroja Martin Heidegger od- baciti kao nedostatnu, ciljajući izrijekom na Hegela te ne spominjući ga, osobito ne Marxa, temeljeći doduše svoju kritiku potonjega na njegovim ranim radovi- ma još pod znatnim utjecajem Feuerbachova antropologizma, a uz posvemašnje zanemarivanje ili nepoznavanje kasnoga opusa, u kojemu se gotovo s cinizmom, u ime svjetsko-povijesnoga rasta produkcijskih snaga plaćenoga tolikim žrtvama brišu svi antropologički, pa i humanistički i humanitarni obziri. Da je Heidegger s takvom, blago rečeno,„suzdržanošću“ interpretirao, na primjer, Nietzschea, što bi ostalo od Friedricha Volgefrei , kako ga titulira Ujević? Kao što je to učinjeno s Nietzscheovim, tako i s Marxova imena treba napokon otkloniti ideologijske 3 MEW (Marx-Engels: Werke ), Erster Teil, Dietz, Berlin, 1968., 466 i dalje.