Nova Istra

125 Dragutin LUČIĆ Luce ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Naime, među prijelomnim misliocima Moderne, kakvi su F. Nietzsche i S. A. Kierkegaard, što na sebi svojstven način stoje u znaku mitsko-religioznih likova Dioniza i Krista, Marxov je opus, moglo bi se reći, posve u znaku Hefesta (Vul- kana), te partenogenezom rođene rugobe od boga, da je stoga bačen s Olimpa, da bi polomio noge i bio jedino hromo olimpsko božanstvo, demiurg i kovač (svo- je sreće? sudbine?), veliki mag, čarobnjak, nadasve lik nadljudskog, božanskoga trudbenika, radnika, kojega je Dedalus njegova ljudska metonimija, da se ne rekne – epifanija. Pa ipak, taj je božanski šepavac izradio krunu koja je resila Arijadni- nu glavu, da bi potom na zvjezdanu nebu zablistala kao Corona borealis . Marx je, moguće, i prvi mislilac Zapada, koji je prafenomen rada , na tragu Hegelova rada pojma ( Arbeit des Begriffes ), uzvisio do ranga respektabilne novovjeke ( me ) ontolo- gije (O. Žunec), koja kao da u svemu proturječi „biću Starogrka“, za kojega je i trud najvećih klasičnih kipara, čija djela visoko cijeni i divi im se, nešto na što ne gleda lijepim okom, u što se ne treba ugledati, pa tako, primjera radi, majstor klasične starine Jacob Burckhardt iznosi podatak da je Fidija za zlatnu skulpturu Zeusa u Delfima plaćen trideset tisuća obola, koliko je, primjera radi, za samo dva javna nastupa bio plaćen sofist Protagora. Starogrk ma ni u primisli nema nešto tako- vo kao što je „dostojanstvo rada“! Pa ipak, premda Aristotel u Politici nedvojbeno iznosi ontologijski argumentiranu apologiju klasičnoga ropstva, navedeni odsje- čak, koji preuzima Marx, mogao bi se uzeti i kao nehotičan trag sumnje; uosta- lom, Aristotel je oporučno oslobodio svoja oruđa koja govore. No, kao što Aristo- tela od Homera, tako i Marxa od Aristotela dijeli more vremena, te s tim, dakako, i različiti povijesno (epohalno) dosuđeni načini plovidbe tim morem, ali još uvijek plovidbe, ali da li još uvijek istim morem? Naime, i kad kazuju jedno te isto, Aristotel i Marx ipak kazuju nešto različito: pred prvim stoje oruđa , pred drugime strojevi , pred prvim klasična téhne , pred dru- gim moderna tehnika ... Pa i kad govore o ropstvu, odnosno neslobodi, apologetski ili emancipatorski – svejedno, govore različitim, ali ipak još jednakim metafizič- kim jezikom. Iz Filozofova obzora, rob pada u područje oikonomíe , koja čini naj- nižu predpolitičku strukturu polisa; za razliku od neživoga, on je živo oruđe (grč. ȍ rganon , lat. instrumentum ), onaj koji – prema naravi ( phýsei ) – nema logos , ali ga čuje, te ima biti poslušnikom, a ne zapovjednikom. S modernim„ropstvom“ stoji unekoliko drugačije, o čemu se ovdje ne može šire eksplicirati. No, ipak dvije rečenice s jednoga mjesta Marxovih Pariških rukopisa iz 1844., koje je za Vanju Sutlića, iznimnog postmodernog tumača ovog modernoga mi- šljenja – „ središnje “, kao da sabiru povijesno iskustvo (ne)slobode od Aristotela s početka do nakraj zapadnjačke metafizike: „ Neko biće važi sebi kao samostalno tek nakon što stoji na vlastitim nogama , i stoji na vlastitim nogama tek nakon što svoj