Nova Istra

124 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dragutin LUČIĆ Luce Uz ostalo, u dotičnoj se pjesmi može razabrati da nema u nama samonikla kre- ta , da za svagda sve je jednom naučeno , da um robota mudro um oponaša , jer ko da smo pleme Crvenih Papiga , ko prepismeni djedovi majmuna , konačno, ko zatrpani znak na palimpsestu . Jesmo li? S obzirom na, u ovom pokušaju naslovom zacrta- nu, putanju isljeđivanja, dvije riječi ipak izazivaju posebnu pozornost: automat i zapalost , mada ne bi trebalo odnemariti ni gore spomenute, koje kao da su iz isto- ga legla, s istoga obiteljskog stabla. Starogrčka riječ autómatos , kojom se imenuje ono koje se događa samo od sebe , ima dugu povijest, pa i pred-povijest, sežući do u naše poslove i dane. U tom po- gledu Aristotel kao da stoji na nekom graničniku, na točki prijeloma s koje je još moguće jednim, doduše već razrokim, pogledom obuhvatiti i ono minulo mitsko i ono nadolazeće metafizičko ove riječi – u njega, moglo bi se reći, već pojma. U spisu Politika (1253b 33 – 1254a 1), pozivajući se na Ilijadu ( XVII , 376), Aristo- tel u kondicionalu donosi sljedeću misao: „ Jer kad bi uzmoglo svako pojedino oruđe, onako kako mu se naloži ili predosjećajući nalog, obaviti svoj posao, kakvi kažu da su Dedalovi kipovi ili Hefestovi tronošci, o kojima kazuje pjesnik da ‘sami od sebe dođoše na božansko zborište’, te kad bi tako tkalački čunjci tkali sami i trzalice citrale, onda ne bi trebalo graditeljima pomoćnika ni gospodarima robova. “ Kad bi... (To da ih ne bi trebalo, ne znači da ih ne bi bilo, da ih neće biti!) Nije li to upravo opis automata? No, premda se poziva na prvi veliki europski epos, Aristotel je već daleko od Homerove mito-poetske muze, on se već kreće u području trijezne razboritosti ( phrónesis ), začetnikom je logičko-epistemološkog uma Zapada, stoji već s onu stranu homerske fantazije, za nj automat više nije neko s Olimpa palo božansko postignuće, nego prije logička figura: što bi bilo kad bi bilo?! Aristotelova meta- fizika i Homerova mitologija razlikuju se koliko se razlikuje kontrapost skulptura klasičnoga od zagonetnoga osmijeha votivnih figura arhajskoag razdoblja – Uje- vić će reći –„grekulstva“ 2 . Premda je Aristotelova misao lišena mito-poetske aure (Walter Banjamin), ipak je moguće i nehotičnom potvrdom to da se duhova proš- losti nije moguće jednom zauvjek riješiti, kao što se ni Karl Marx ne može riješi- ti Filozofa, kako gotovo samorazumljivo naziva oca Metafizike , pa će tako nakon više od dva tisućljeća, od riječi do riječi citirati spomenuti odsječak iz njegove Po- litike (vjerojatno prema nekom latinskom prijevodu, jer umjesto grčkoga Hefesta, spominje rimskoga Vulkana). 2 Tin Ujević: Proza , Arhanđeo navjesnik savio je krila (Pokojni Gabriele D’Annunzio), Naprijed/ Prosvjeta/Svjetlost, Zagreb – Sarajevo – Beograd, 1964. Naime, Ujević od Graeculus izvodi grekulstvo ; u suvremenim filozofijskim interpretacijama Damira Barbarića i Žarka Paića nailazi se kod prvoga na grštvo , kod drugoga na grkstvo .