Nova Istra

122 Dragutin LUČIĆ Luce, Zagreb DIPTIH: ZAPALOST TIN UJEVIĆ I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI DANAS Ujević do kraja (i mi s njim) ostaje – (neobičnog li njegova neologizma) – „nedoumičan“ ?! Nije li ova „nedoumičnost“ zapravo metafora nihilizma – jedan se više-manje poznat jučerašnji svijet iživio, drugi se današnji manje- više iživljava, treći se, onaj nadolazeći, vjeruje se, životodajni – moguće – tek naslućuje? Što onda pjesniku, naravno ne jedino pjesniku, još preostaje, što mu još predstoji? Moguće još samo ono što stoji u samoj završnici Tinova naslova Zvjezdari – Uvod u moju uvraćenost: „Saberimo se i čekajmo.“ Bože moj, ne prazne glave i srca, skrštenih ruku... * * * ko zatrpani znak na palimpsestu Pokušaj koji slijedi dvodijelan je, kao što je to naznačeno naslovom, sastavljen je od dva smislom su-pripadna stavka odijeljena međunaslovima: Dragutin Lučić Luce (video snimak: Marko Račan, Artimi video produkcija)