Nova Istra

117 Mario KOLAR, Koprivnica ZBILJA KAO SUDBINA KNJIŽEVNOSTI, NA PRIMJERU SLAVKA KOLARA Oslonac na zbilju može, ali i ne mora uroditi estetski relevantnim djelima... Odnos književnosti i zbilje nije jednostavan – niti je književnost usmjerena samo na sebe niti samo na zbilju, nego najčešće na oboje. Kakav će biti omjer, odnosno što će prevagnuti, ali i kakvi će pritom biti rezultati, ovisi o svakome piscu ponaosob. Ali odnos prema zbilji nešto je što svakako presudno obilje- žava književnost... Koliko god književnost bila neovisna o iskustvenoj zbilji zato što stvara paralelnu joj, odnosno vlastitu zbilju, odnos između tih dvaju entiteta obilježio je povijest književnosti. U pojedinim razdobljima ta je međuovisnost bila izraženija, u pojedi- nima manje izražena, no u obama slučajevima nastajala su vrhunska djela. To zna- či da povezanost sa zbiljom nije preduvjet dobre književnosti, ali znači da joj nije niti prepreka. Različite mimetičke teorije, sve do utilitarističkih teorija odraza, inzistirale su na mišljenju da je književnost preslika zbilje, odnosno da to mora biti. S druge strane, postmodernistička književnost, kao i poststrukturalističke književne teorije, inzi- stirale su na promatranju svih tekstova kao dijelova sveopće tekstualne mreže, apo- strofirajući tezu da je svaki tekst sastavljen od kombinacija ili fragmenata ranijih tekstova. Prema tome, referentni okvir za razumijevanje književnosti ne predstavlja zbilja nego sveopća tekstualnost, što je dijelom i točno. No, s druge strane, (pojedi- nim) tekstovima ipak ne možemo odreći (i) izvantekstualnu referencijalnost, ili ba- rem kakav-takav oslonac na zbilju, koliko god pojam zbilje bio neodređen ili neo- Mario Kolar (video snimak: Marko Račan, Artimi video produkcija)