Nova Istra

116 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Božica JELUŠIĆ Pisac i njegov tekst posve su sami na svijetu. Nema jamstva da će polučiti bio ka- kav uspjeh, jer je prostor ideja najsličniji onoj ujevićevskoj magli, gustoj i neprozirnoj, gdje svjetlucaju mala žarišta, prizivajući k sebi druge, upotrebljive riječi sličnoga roda. Pjesnik će reći: „ Uhapšen u svojoj magli, / zakopčan u svojem mraku, / svako svojoj zvijezdi nagli, / svojoj ruži, svojem maku “. Ako je doista pisac, po određenju, tempe- ramentu, vokaciji, po svojoj izabranoj sudbini, pisac mora pisati čak i kad prestane vjerovati da će ikada čitati pod klupom, one neiskvarene mlade duše, koje ne mogu dočekati da dođu kući, kako bi saznale „što je bilo dalje“ i kakva je sudbina glavnoga junaka. Dakako, ovo je zapravo improvizacija, jedan generacijski dug: možda smo bili „posljednji Mohikanci“, koji su zaista nosili knjige na izlete, svadbe, nastavu, jer bez čitanja nismo mogli završiti svoj duhovni razvoj. No, ako su se i promijenile okolnosti, svijet ostaje isti u tome, da smo mi i naš po- sao jedno od drugoga neodvojivi. Godine i iskustvo uslojavaju se, sezone se vrte u spektru boja i onoj divnoj završnoj bjelini, o kojoj će naš genijalni mentor zaključiti umjesto nas:„ Ako se nešto crni, to su samo slova, / ko tragovi zeca što čudom spasio se “. I neka bude tako, makar bio jedan od tisuću nas!