Nova Istra

115 Božica JELUŠIĆ ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI cije. Umjesto slavitelja i hvalitelja, postajemo budni čuvari onoga, što nam vlastita civilizacija želi oteti i uništiti, u ime kratkotrajnih blagodati. Na formalnom planu, potrebno je reći kako je malo međusobnog uživanja i uva- žavanja, kad se napiše i pronađe dobra pjesma, u bilo kojoj generacijskoj, estetskoj ili svjetonazornoj skupini. Umjesto toga, mnogo je ironije i osporavanja , jer trend tzv. „stvarnosne poezije“ na marginu gura intimiste, klasičare, pobornike vezanoga sti- ha, valerijance i malarmeovce , sonetiste, sve one koji „drže grudobran“ vezanoj formi, u stilu one Valéryjeve namisli da je omeđena forma savršenstvo , te da je u gabaritima jedne seriozne književne/pjesničke karijere forma promatrana kao nužnost . Narav- no da je nakon svih„izama“ i pobjedonosnog hodaWhitmanove razlivenosti u svim pravcima, nemoguće bilo koga natjerati u korzet i okvir, u točan ritam, u bilo kakvu klasičnost, no ono što se očekuje, možda bi bilo zrno poštovanja prema umijeću, za- natu, dobrome uhu, pjesničkoj okretnosti i invenciji, budući da nekoliko nas može- mo posvjedočiti bezvremenost klasične forme i sroka, koja će uvijek naći nekoga, za naklon toj „meštriji“. I konačno, naša je teza da Ars scribendi ne ovisi od vremena, pravaca, manifestā, ni velikih ideja ni preuzetnih nakana, već da je talent ono što presuđuje. Netko je negdje rekao, ironizirajući konzumerizam i potrošačko društvo, kako je jeftino sve ono što se može kupiti , pa bismo, preneseno na plan poezije, to mogli parafrazirati rečenicom da je jeftino sve što se može naučiti, reciklirati i imitirati , a skupo samo ono, što dolazi iznutra, kao odsjaj duha, invencije i nadahnutosti, kakvu imaju samo au- tentični pjesnički glasovi i formati. Književnost nije kapelica na kraju sela, pod čijim krovom spavaju šišmiši i golu- bovi, a s večeri nekoliko tronutih dušica dolazi po okrjepu za miran san. Nije ni sa- natorij, gdje se postavljaju dijagnoze za bolesti našega vijeka, ni pučko učilište, gdje će ljudi odjednom postati eksperti za metaforu ili romanesknu kompoziciju. Ona je jednostavno domena, područje na kome pisac traži svoju mjeru i odčitava svoju sudbinu, zapisanu u sazvježđima od rasutih slova. Slavni Márquez piše kako je „ in- telektualno stvaralaštvo najmisteriozniji i najsamotniji ljudski posao “, pa držimo kako u okvir ove definicije idu i razlozi, zbog čega se ljudi uopće hvataju oruđa književno- ga zanata. S osobne pozicije, mogu posvjedočiti da mi je tjeskobno i nelagodno za- vršiti dan, nemam li nešto zapisano u bilježnici, u nacrtu, u namjeri. Ta se nelagoda proširuje na sve što tada radim: jela su neposoljena, rublje traljavo izglačano, razgo- vori napeti i krivosmjerni, susjedstvo iritantno, a očekivanja višestruko iznevjerena. Doći će u ravnotežu tek kad se ponešto stavi u red i pod određeni naslov, ili kako bi ponovno poantirao Brodski: „ Mi se propinjemo, zastajemo i guramo sa stihovima, ali oni uvijek izađu na čistinu. Izabrali su taj težak teren “.