Nova Istra

114 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Božica JELUŠIĆ mima, razumljive krugu istomišljenika. Nakon sedme, dvanaeste i petnaeste knjige, uočavam da ne razlikujem autore, pa na koricama provjeravam tko je moj kandi- datski „subjekt“. Jesam li u krivu, ili se doista svi trude sličiti jedan drugome, umjesto da podastru neki primjerak personaliteta? Potom, gotovo ni jednu pjesmu ne mogu sadržajno uhvatiti, situirati u vrijeme i prostor, budući da je riječ o fragmentiranim slikama i preskocima na drugu semantičku ravan, što bi trebalo biti „očuđavanje“ i „atrakcija teksta“. Moram reći da moje shvaćanje estetike ide od prihvaćanja sadrža- ja, pa potom od uživanja u stilskim finesama i detaljima. I nekako mi se čini da je riječ o navozu materijala , od kojega bi se tek trebale napisati pjesme , da eventualni zanemareni čitatelj doživi „zrno dražesti“ ili nekakav empatijski dodir, što je poezija u svojim vrhuncima ostvarivala i davala. I stvarno, ne znam što bi o ovim pjesmama i strujanjima rekao Charles Simic, koji u jednom značajnom intervjuu navodi: „ U nama oživi neka druga svijest, kada se u lir- skoj pjesmi prepoznamo, u riječima nekog neznanca. (...) Divna pjesma je tajna koja po- vezuje dvije osobe koje se nikada nisu srele. Što se mene tiče, ni jedna ljubavna priča nije joj ni do koljena “. Posve je sigurno to da ne možemo pjesnicima „propisivati“ ni stil, ni sastojke ni tematiku, kojima bi očarali publiku. Ipak, mogli bismo im u stanovitoj mentorskoj poziciji skrenuti pozornost da literarna publika, njihovi čitatelji, imaju stanovita prava , poput ovoga prava na divnu pjesmu, te da bi ponekad tu činjenicu trebalo uzeti u obzir, prije no što pohrlimo objaviti sve što ispod našega pera izađe, s potajnom mišlju, kako je baš to genijalno, čudesno i svijetu neophodno. Kao što je svim praktičarima i praktikantima književne majstorije znano, postoji jedna neiscrpna domena, odakle se generiraju poticaji i teme lirskih pjesama. To je, naravno, priroda, vječna učiteljica, stvarateljica svih oblika, naša utjeha i naše utoči- šte. Nužno je stoga zaključiti, kako je sudbina književnosti vezana uz sudbinu pri- rode. Ruiniranje, narušavanje i razaranje prirodnoga okoliša, pokoravanje i iskoriš- tavanje divljine, zapravo je otimanje zakonitoga posjeda svim pjesnicima na svijetu. Jer priroda zaista nije samo okvir našemu postojanju, već suštinska vrijednost, kako to podrazumijeva Magris, govoreći o krajoliku Colline, koji po njemu „ daje smisao, tjelesnu podršku i moralnu sigurnost “. Kad čovjek sve te tri vrijednosti izgubi, zasi- gurno gubi i razloge oduševljenja, i ne hvata se olovke da bi zapisao ponešto o oko- lišnoj ljepoti. Ili se možda očekuju hvalospjevi „civilizaciji smeća“, kao što smo to zapisali, vozeći se prema poljskoj, i gledajući one piramide od kompaktiranog otpada, ironično slične stepenastim građevinama Inka, kako su naši moderni „redočinitelji“ napravili, da bi iz gradova uklonili tone i tone najužasnijeg smrada i gadosti, od bioloških ostataka do neuništive plastike? Mišljenja smo da danas prirodi treba odvjetništvo za okoliš , angažirani zagovor, koji će probuditi svijest o zavisnosti prirode i ljudske egzisten-