Nova Istra

113 Božica JELUŠIĆ ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Gotovo je nemoguće zahvatiti tako veliku temu, s obzirom na užaren trenutak na- šega postojanja. Prvo, pisac ne može više pretendirati na poziciju „svjedoka vreme- na“. Previše se toga nagnulo prema patološkom i devijantnom, izmakla su nam hva- tišta, temelji civilizacije se poljuljali. Duhovni život je zabašuren, kultura se „ povlači kao otpuštena sobarica “ (Brodski), a velikih je talenata premalo, da bi tu golemu pra- zninu ispunili strašću, žarom i visokim dometima. Naime, da bi pisac doista mo- gao svjedočiti, treba mu građanske i stvaralačke hrabrosti. On treba biti svjestan da nema što izgubiti: ni sinekure, ni visokih položaja, ni dionica, ni obiteljskih posjeda. Stoga mu valja ustrajati u istini, u osobnim stavovima i osovljenosti, pazeći da ne sklizne u jeftinu pamfletistiku, sarkazam, kverulantska nabrajanja bez pokrića, te da se tako ne pretvori u ono što Ambrose Bierce u ĐAVOLJEM RJEČNIKU bi- lježi pod pojmom piskaralo: Profesionalni pisac čiji su stavovi suprotstavljeni vlastima . Razmatrajući razliku između „pisca“ i „književnika“, Pavao Pavličić zaključuje kako se „sve manje ljudi toga faha izjašnjava kao književnik, a sve više kao pisac“, na- vodeći i logičan razlog kako književnik obuhvaća stanovitu titulu, te mu društvo to- bože duguje priznanje, dok pisac „nije samo slobodan od svake narudžbe nego i od svake odgovornosti.“. To je zaista lijepo. Nije dužan društvu „isporučivati“ heroje i moralne uzore, likove za poistovjećivanje, smione karaktere, burevjesnike, korifeje, čak niti tako uvjerljive bizarne likove poput Sherloka Holmesa, za kojega je u jednoj anketi 30 posto Britanaca tvrdilo da je živ, stvaran i nastanjen na adresi koju mu je autor dodijelio. Nije se dužan baviti nelagodama i strahovima, strahotama rata, ra- zorenim egzistencijama ili devijantnim društvenim pojavama, koruptivnim aferama, globalnim nevoljama malih naroda i zemalja u tranzicijskoj eri. Ako si je, dakle, osigurao uzmak u tu neutralnost, lišen je i famoznih „stvaralač- kih kriza“, koje su vezane samo uz duboko, seriozno promišljanje književnosti i jasan metar: kad se uspoređuješ s najboljim u svome fahu i najsjajnijim što je prije tebe na- pisano. U tom slučaju, oslobođen i lagan, mogao bi se baviti poezijom, rasklapati i naklapati o stvarima srca, što je osnova svake lirike. Naravno, tada pišući subjekt pre- uzima rizik da u današnjem svijetu bude „smiješan“, ridikulozan ostatak neke bivše prakse, jer naše doba u pojmu srca vidi samo sentimentalizam, otrcanost, navlačenje prepukle žice i cviljenje bez rezonance. Tko bi nam uopće priznao, osim onih nesret- nika i ovisnika s međumrežja, da čita ljubavnu poeziju? Tko bi staromMatošu udije- lio i jedan jedini like u škrabicu, čitajući njegov stih:„ Imao sam srce, djetinjasto srce... “? Za potrebe jednoga žiriranja, čitam šezdesetak zbirki poezije, uglavnom mlađe i srednje generacije. Veterana je malo: možda petero, dok su ostali oni, koji kucaju na vrata književnosti, rezolutno, navalno, s velikom dozom samopouzdanja, i već za- bilježenim odjecima u javnosti. Gotovo svi stoje u trendu „stvarnosne poezije“, refe- riraju se na iste ili slične izvore, govore u šiframa koje su, vjerujem, osim njima sa-