Nova Istra

109 Tatjana GROMAČA ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI spram drugih i sebe, uvijek, manje ili više izravno, vidljivo ili skriveno, odražavaju, prenose i u naše stvaralaštvo, koliko god ono višeslojno ili hermetično bilo. Kao što je ljudski svijet i kao što su naše pojedinačne egzistencije nužno svjesne mogućnosti gubitka, tako je neminovno, u smislu njene dublje, metafizičke vjerodo- stojnosti, da se ta mogućnost, spoznaja i znanje o onome što ista donosi sa sobom, na simboličnoj, podtekstualnoj razini očituje u književnim djelima koja uvijek na- staju kao spoj raznorodnih okolnosti, koje nije u cijelosti moguće poznavati, kojima nije moguće ući u trag, kojima nije moguće sasvim ovladati. Književni tekst svoje praporijeklo, svoje uzroke i početne poticaje duguje igri. Iz igre, tako reći iz nesvjesnoga, neosviještenoga nastaje ono što kasnije poprima obli- ke ozbiljnosti, promišljenosti, sudbinskog, težinu što u sebi nosi opetovanje svijesti o čovjekovoj smrtnosti,„memento mori“. Tu je srodnost sa ciklusima u ljudskome životu – i ovdje umjetnost oponaša život, krećući od infantilnoga i djetinjega, od zaigranosti i spontanoga, poprimajući kasnije nužne oblike organizacije, što asocira na zrelost, da bi u jednome času, u uhu onoga koji se stvaranjem književnih tekstova bavi, zazvonilo sudbonosno zvonce – najava da su stvari postale ozbiljne i da odsad do smrti valja nositi teret i odgovornost, na što ga pozivaju riječi koje je u dokolici i igri, gotovo nesvjesno, sam ispisao. Igra ni najmanje neozbiljna, niti najmanje bez rizika, a svatko iz nje izvlači raz- mjerno dubini i težini unesenoga, što se mjeri samo bespovratnim prinošenjem sebe, vlastite autentičnosti, zatamnjenoj, nejasnoj, neiskazivoj djelatnosti pisanja, knji- ževna stvaralaštva. I dok god je u pisanju samome, u tekstu, u čitanju i proučavanju drugih, pisac je na dobitku – svako udaljavanje od rada u sebi nosi opasnost, otvorenu mogućnost da se u njega više nikada ne vrati; pisac je ono tanahno, u sebe skriveno drhtavo biće koje vječno živi okruženo, nošeno strepnjom, ili makar njenom mogućnošću, u sve- mu, kroz sve što živi i čini, u savršenoj nevidljivosti ove bojazni. Pisati, dakle, opet i ponovno... Prizivati događaje, kreirati stvarnost koja još ne postoji, dok sugestivnost čijih slika uvjerava u obrnuto. Nalaziti se iza zastora, iza zastora opipljive stvarnosti, kretati se terenom nestvar- noga, snova, prostorom suludoga i divljega, katkada nesuvislog. Graditi, opstruirati, oponirati, ulaziti u, biti u pokretu, plesati, biti plesač koji sam izmišlja vlastitu glazbu... Ulaziti u stvari, naginjati se, biti nad rubovima ponora, biti spreman na otkrivanje najviših uzvišenosti i najvećih izopačenosti. Baviti se sobom – baviti se čovjekom, izlaziti iz vlastitih shema, iz užljebljenosti, ne plašiti se čistina, nigdina, ništavnosti, jer i ondje gdje nema ničega, gdje smo posve sami, možda leži tajna mogućnost susreta s božanskim u sebi, u svakome...