Nova Istra

108 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Tatjana GROMAČA Znamo o pojmovima ništavnosti i apsurda, koji ne govore samo o ljudskim sud- binama, kojih književnost, kao ljudska tvorevina, nije lišena niti od njih zaštićena unutar trajnih zidina kule vječnosti. Znamo ne samo o zaboravu, nego i o težnji, nagnuću k neznanju i nepismenosti, koje je uvijek prikriveno prisutno i u svijetu takozvanih visoko pismenih i pismenih. Znamo o izazovima koje pred svakoga stavlja njegova svakidašnjica, njegovo golo preživljavanje i njegovo vrijeme. Znamo o odgovornostima i obvezama, iskušenjima koje pred čovjeka, a time i pisca, stavlja teret njegove darovitosti. Istina je, pisac je taj koji ne bi smio gajiti iluzije o vlastitom savršenstvu, no, jed- nako tako, ne bi smio biti zarobljenikom starih, nesvjesnih kolektivnih (npr. kršćan- skih) osjećaja krivnje i grijeha. On sam treba neprestano raditi na vlastitom oslo- bođanju, na širenju polja spoznaja, bez obzira na to kakve to otežavajuće okolnosti stvaralo u njegovu realnom, svakodnevnom životu, no vjerna privrženost, služenje ovome pozivu, činjenice realnih poteškoća na jedan način podrazumijeva. Sve te – mnogobrojne i raznovrsne putanje, upisuju se u književni tekst –više- slojnost i složenostt tih putanja odraz su kompleksnosti ljudskoga svijeta, ljudskih karaktera, ljudske prirode, a pisac bi, u svojoj privrženosti, u tihoj i ustrajnoj, mar- ljivoj naravi svoga posla trebao težiti tome da u svojim traganjima prodre što dublje. Jer, jednako kao što ne trpi plošne, jednodimenzionalne uvide, književnost ne trpi niti ljupkost samozavaravanja. I dječja književnost, i ona žanrovska i široko popular- na, iskazat će svoju literarnu markantnost onda kada ne zakorači u susret naivnim očekivanjima, kada vjerodostojnom slojevitosti uspijeva učiniti odmak od površno- sti, od laži ili sljepoće. Jasno, težeći i tragajući za istinama – onima skrivenim u nekom ljudskom odno- su, u nekoj obitelji, u nekoj društvenoj interpretaciji povijesnih činjenica, često ćemo lutati ili zalutati. Mnogi će pokušaji završiti neuspjehom i prije negoli dospiju do ko- načnoga oblika – knjige. To su stvari koje se u književnome poslu podrazumijevaju, tim bolje po književne tekstove. Mnogi će pokušaji ostati samo blijedi, poluuspjeli ili neuspjeli pokušaji gradnje uvjerljiva književnog teksta. Književni rad kao takav nije ovdje kako bi nekome od nas, ili svima nama, priskrbio žuđenu auru pisca, na kojoj će se hraniti neutaživa čo- vjekova sujeta, halapljivost za upijanjem slike o vlastitoj veličini. Zbog čega je on ovdje i zbog čega smo njemu okrenuti, to svatko od nas treba od- gonetnuti vlastitim primjerom, vlastitom usredotočenosti na sve što naš poziv pred nas stavlja, ne samo kada je riječ o samome radu na književnome tekstu, o našim na- stojanjima oko njegove uspješnosti, već, dakako, i kada je riječ o našoj životnoj, ljud- skoj svakodnevici, jer se načini kako u njoj mislimo i djelujemo, kako se odnosimo