Nova Istra

107 Tatjana GROMAČA ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Pokoravanje – dodvoravanje, tiho nevidljivo sudioništvo s bilo kojim sustavom zgotovljenog, zadanog načina mišljenja ili doktrine, odriče književnosti mogućnost da se uzdigne do mjesta koje joj, prema njenoj biti, pripada, do mjesta blistave ja- snoće i ljepote koje je oduvijek nadahnjivalo i pokretalo mnoge duhove u ljudskome svijetu, koje je, svojim mnogobrojnim dosezima, bilo i ostat će poticaj za djelovanje mnogim pojedincima koji se nisu zadovoljavali postojećim, koji su težili ka boljem, naprednijem, ne dakako za same sebe, već za zajednicu kojoj pripadaju, za ljudski kolektivitet u cjelini. Ljudski je svijet, u svojoj povijesnosti, oduvijek bio mjestom obmana, manipulaci- ja, laži, i dakako da književnost sebe ne može predstavljati kao mjesto uviđanja apri- ornih istina – bila bi to neka vrsta jednoumlja, zastranjenja, gnijezdo za rast funda- mentalizama... Kada je to povremeno i pokušavala, ishodi su bili slabi, nedostojni užitka – užitka stjecanja iskustva slobode i spoznaje, estetike i duha, koji uporno i nezasitno tražimo na njezinu polju, jer je bez tog iskustva naš život nepotpun, pra- zan, trom, ravnodušan, sebično zagledan u vlastito iskustvo kao vrstu nepremosti- vog apsoluta. Književnost je ljudski proizvod – proizvod, dakle, onih koji po sebi jesu manj- kavi, koji posjeduju grešku, koji, katkada, književni rad zlorabe i kao manipulativni poligon za stvaranje privida o vlastitome savršenstvu. Svakako, najveća greška koju pisci mogu počiniti prema sebi i čitateljima jest sebe uvjeriti u to da su nepogrješivi. Svijest o vlastitim manjkavostima – ne nužno uvijek prisutna u samome tekstu – doprinijet će njegovoj većoj istinitosti. Pisac nije, i ne može biti Bog, ali se može približiti onome božanskom u sebi i u drugima, u cjelokupnoj prirodi, upravo uz pomoć žive svijesti o vlastitoj manjkavo- sti, o greškama i strahovima, slabostima, prolaznosti i kratkotrajnosti, smrtnosti ne samo sebe kao bića, nego i stvorenoga teksta, onoga za što se tajno priželjkuje, nada, da će, unatoč poteškoćama, preživjeti, i živjeti u vječnosti. Znamo o stradavanjima knjižnica, o nestajanjima rukopisa, o povijesnome zabo- ravu ili neznanju, o nepravdama vremena koje je sudbina dodijelila mnogim umjet- nicima i stvaraocima, ne samo piscima i književnim djelima. Znamo o iščeznuću, smrtima cijelih civilizacija, visoko razvijenih po svojoj inte- ligenciji i dostignućima. Znamo o mržnji totalitarnih sustava spram dokaza i poticaja na slobodu, neovi- snosti ljudskoga mišljenja i stvaralaštva. Znamo o načinima da se čovjekov duh porobi i instrumentalizira, da se ljude liši njihove čovječnosti.