Nova Istra

106 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Tatjana GROMAČA Nitko ne govori o važnosti održanja – i bogaćenja, razvijanja unutarnjega svijeta, o tome koliko je važno da čovjek vlastitoj duši pruži prave hrane u obliku imaginaci- je, učenja, čitanja, pisanja, sjećanja... Bez toga nitko ne može živjeti vlastitu puninu, jer tako se oplemenjuje bit – samo unutarnjom pozornosti, i radom na sebi. Ništa nema pravo oteti nam naš život, niti jedna histerija. Čovjek ne smije postati taocem vanjskih izopačenja, jer ona će od njega u kratkome roku napraviti olupinu, ljušturu lišenu svoje suštine. Uzalud će biti riječi, uzalud težnja da se prisjetimo, ne, sve će to biti obilježeno našom ispraznosti. Postat ćemo mehanizmi sposobni odr- žavati privid postojanja „jastva“ koje će, u stvari, biti zgnječeno, uništeno. Dakle pisanje, ne kao zatvaranje u kule bjelokosne, već posve obrnuto od široko uvriježenih predodžbi, kao otvoren izlazak na megdan. Osamljivanje, šetnje, meditacija, iskrena molitva iz duše – pisanje, sve su to iste djelatnosti, sve su to načini, mogućnosti da se pliva protiv struje. Sve to, dakako, i jedino moguće – u tajnosti, u debeloj sakrivenosti od svijeta. Jer, što je površina, ukoliko ne prepuštanje površnosti – površnosti koja je tako slatka, privlačna, obmanjujuća u svojoj ljupkosti i ljubaznosti. Odupirati se tome znači biti u poziciji ekscesa, jer to je danas tako rijetko, s ob- zirom na to da se tomu ne odupire, već se, naprotiv, tomu teži, ali je veoma važno da onaj koji u sebi ima osviješten ovaj zov – ili ovaj poziv, tko u njega ustrajno odluči unositi svoju snagu, to uistinu i čini. To je danas možda važnije nego ikada, jer je tu borba za opstanak svijeta i živo- ta koji neće biti preplavljen plošnosti, koji se neće rasprostirati u jednoj dimenziji, dimenziji kojoj čovjek u svojoj snazi i mnogolikosti, u oprečnoj bujnosti svojih izra- za i mogućnosti, u složenoj nepredvidljivosti svojih dosega više neće biti potreban. To je, dakle, borba za održanje, za opstanak ljudskoga svijeta – ljudskog po svojoj biti, koji je u opasnosti da izumre. Problem stoga, danas, nije samo u nepismenosti, ili u polupismenosti širokih masa. Problem je, i to u velikoj mjeri, u tome što se i pismeni ponašaju, misle, žive i djeluju kao nepismeni. Ova tragična pojava preplavljuje ljudski svijet. Kako izaći iz ove situacije? Književnost ne smije dopustiti da joj politike, ideologije i kojekakve manifestacije moći i vladavine, podlo zavučene unutar ljudskog svijeta, prividno uvjerljivo maski- rane u takozvane „ljubitelje i poticatelje umjetnosti“, određuju putove. Samo uz drskost da bude neprikosnovena u svojoj slobodi, književnost si pruža mogućnost otklona od bilo kakvog podsvjesnog ropstva, mogućnost autonomije i neovisnosti, koje je nužno tlo za rad na umjetničkome, ukoliko govorimo o stvara- lačkome radu koji teži približiti se takvoj apostrofiranosti.