Nova Istra

105 Tatjana GROMAČA, Pula KNJIŽEVNOST KAO POSLJEDNJI PROSTOR ISTINOLJUBLJA Povjerenje u književnost jest povjerenje u tajnu, u skrivene mogućnosti živo- ta, kojih ni onaj koji piše nije svjestan, koje se, postupno, rađaju i otvaraju pod njegovim prstima. To je vrsta skrivenoga života čije znakove je moguće otkrivati tragajući po ljudskim licima, to je povjerenje u glazbu svemira, u otajstva prapočetaka i njihovu neugaslost unutar ljudskih duša, uz čiju po- moć je moguće da čovjek obnovi snagu, uzdići se iznad prosječnosti, iznad banalnosti života, probuditi u sebi visoke, svjetlosne komponente koje ga pri- bližavaju tajnim istinama ovoga svijeta, uz koje čovjek pored čovjeka stoji radosnije... Jurnjava. Postati zgrčen, uplašen pojedinac koji juri. Ne vidjeti više ništa osim strep- nje, straha, zabrinutosti. Teški veo egzistencije zabranjuje radost života. Odupiranje stajanjem, ne micanjem, povlačenjem unutra. Sunčeva svjetlost i pisa- nje, nije li to isto? Mogućnost komunikacije sa samim sobom – ne popuštanje struji. Jer struja hoće sve da raznese, da razbuca. Da ne ostane više ni krpica riječi, misli, individualiteta, ni mrva autentičnoga čovjeka. Pisanje, dakle, kao vid otpora, kao nužda, kao bojno polje na kojemu se vode bor- be za život, za preživljavanje stvarnoga čovjeka. Tu se ne radi samo o etici, moralu, već i o unutarnjem miru, o pravu na povlačenje, na vlastite doživljaje, na razgovore sa samim sobom. Tatjana Gromača, hrvatskiplus.org