Nova Istra

104 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dolores BUTIĆ kama da se pomakne i omogući mu samo jedan pogled na tkanje teksta, ali je od šoka bio paraliziran. Želio je zazvati upomoć, jer je njegova sudbina na tolikoj visini bila u lovčevim pokretima, ali je od šoka zanijemio. Književna je veličina nepovratno pomela sve što je dotad akumulirao i spremao za projekciju riječima koje će pogoditi središte željene mete. I kad mu je lovac, iznenada se okrenuvši, rekao Bez niti je nemoguće, zato ću to obaviti umjesto tebe, onoliko koliko je moguće! , shvatio je da je bio odabran za svje- doka književnog talenta i ničega više. I ništa više. Umjesto alternative tekst ili autor, između njih stavljamo znak jednakosti. Put od autora do teksta put je od teksta do autora. Idući naprijed prema tekstu, istovremeno se vraćamo natrag prema autoru i zapravo hodamo na mjestu, na onomu istome mje- stu na kojemu je Aristotel govorio o katarzi, pročišćenju osjećaja kao što su strah i sa- žaljenje. Pojam je, piše Compagnon (34), teško omeđiti, ali se u svakom slučaju odno- si na poseban doživljaj strasti u vezi s pjesničkim umijećem, čije je podrijetlo Aristotel pripisivao želji za učenjem. Aristotelov neodređen pojam čini se kao dojam. Književ- nost je dojam koji vezuje i za koji se vezuje. Dojam koji odvezuje nuspojave, smisao i značenje, da bismo ispod naslaga nametnutih svjetonazora, nasilnih činjenica, preru- šene gluposti i pobijeđene genijalnosti, okrenuvši dvogled od općega prema pojedinač- nome, od društvenoga prema individualnome, od razumskoga prema intuitivnome, zahvatili malo sebe u čistome stanju. Književnost je želja za učenjem sebe, šapćemo Aristotelu. Ožiljak na licu stvarnosti, koji podsjeća na svevremenski privlačnu i neodoljivu dimenziju književne zbilje kao slobodno utočište i potreban predah i to je njena sudbina. Neupitna i nepromjenji- va. Književnost pripada svima. Književna zbilja pripada samo odabranima. U višedi- menzionalnoj (do bezbroja) književnoj zbilji, odabrani se nikad neće sresti. Mogu se tek naslutiti, ako su dovoljno blizu, ako im se dimenzije preklope. Svjedok, razočaran, umjesto lovca na pozornicu kulture odnosi priču Nijemi svjedok , kojoj je bez grižnje sa- vjesti promijenio naslov, jer koliko god ishod bio bezuspješan, pothvat je ipak bio nje- gov. I nema veze što je lovac za potrebe priče domišljato iskoristio svoju podvojenost. Konzultirana literatura: Compagnon, Antoine, Demon teorije, Zagreb, AGM, 2007. Stock, Brian, Listening for the text: on the uses oft he past , Philadephia, University of Pennsylvania Press, 1990.