Nova Istra

103 Dolores BUTIĆ ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI značenje teksta, koje je jedinstveno i smisao koji je promjenjiv, mnoštven, otvoren, a možda i beskonačan. Kriomice pratimo lovca da pokušamo svjedočiti kako će se osob- nost, koju unosi u prostor književne zbilje, pretočiti u riječi. Barthesova misao da je pisac onaj komu jezik predstavlja problem, onaj tko iskušava njegovu dubinu, a ne instrumentalnost ili ljepotu (Compagnon: 73) lijepi se za lovca kao etiketa. Lovac želi iskušati vlastitu dubinu. Zaroniti i izroniti bogatiji za razinu svijesti, jer o razini svijesti ovisi dubina sljedećega zarona i hvatanje novoga otkucaja. U tom iskušavanju potezi nisu proračunati jer pisanje, kako navodi Compagnon (102), nije poput igranja šaha. Više je, uspoređuje Searle, kao pješačenje: ne obavljamo ga smišljeno, ali nije nenamjerno (Compagnon: 102). Namjeravajući nešto reći, autor ne smišlja što će reći, ali želi kazati značenja koja se pridružuju dotičnim riječima (Com- pagnon: 102). Sve je drugo izvan njegove kontrole, u domeni talenta na koji je osuđen. Kriomice pratimo pisca pokušavajući svjedočiti kako će slaganjem odabranih riječi, ne razmišljajući što će reći, proizvesti značenje i prenijeti smisao. Otkucaji su sve dublji i dublji. Lovac prati njegov pravilan ritam. Usklađuje otkucaje i korake. Usmjerava korake. Tone u književnu zbilju, dok književna zbilja istovremeno tone u njega. Svjedok je zakinut za ovo drugo potonuće. Potonuće je ritmično, šapće- mo Barthesu. Ritam je bitan, gotovo neophodan pokazatelj puta. Pravilno složenim ritmičnim koracima autor ulazi između redaka odabranih riječi u tekst i postaje smi- sao. Onaj isti smisao za koji fenomenološka hermeneutika smatra da ga jezik izražava ili odražava ispod razine jezika. Ženevska škola u tekstu vidi aktualizaciju autorove svijesti, koja odgovara dubinskim strukturama viđenja sebe i svijeta (Compagnon: 71). „Neodređena misao”, naziva je Poulet (Compagnon: 71). Kako uhvatiti neodređenu misao? Empson je opisao tekst kao sklop istovremenih, a ne uzastopnih ili isključivih smislova (Compagnon: 101). Fish tvrdi da tekst ima onoliko značenja koliko ima či- tatelja, te nema načina da se ustanovi valjanost (ni nevaljanost) tumačenja (Compa- gnon: 74). Montaigne spominje„samodovoljnog čitatelja” koji pronalazi više značenja nego što je pisac svjestan da je uložio u tekst, pa će i pisac ponovno čitajući sam sebe otkriti značenja koja su mu bila nepoznata (Compagnon: 62). U čitatelju se rastvara lepeza tumačenja na putu do pojedinačne, otuđene svijesti pohranjene u tekstu, koju će čitatelj spoznati jedino kao uživanje u projekciji vlastitoga duha, a prvi čitatelj je autor. Krug je zatvoren. U zatvorenome krugu od autora do autora smisao s bezbroj smislova postaje besmislen. Svjedok je u panici. Dok se prepuštao potpunom doživljaju književne zbilje, zabo- ravio je motriti na lovca koji se, izjednačen s književnom zbiljom, odavno borio s pro- nađenim otkucajem, dosegnutom književnom veličinom zaklonivši pogled svjedoku kao usput zakačenom kukcu na svojim golemim leđima. Svjedok je, trgnuvši se iz ča- robne opijenosti, pokušao dopuzati do rubova lovčevih leđa ili ga barem izudarati ša-