Nova Istra

102 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Dolores BUTIĆ Od autora do teksta pisanje je, autorovo stvaranje, plutanje bespućem autentičnoga doživljaja apsoluta i ništavila u traganju za otkucajem, koji će udahnuti život tekstu. Oživjeti tekst nije dovoljno. Potrebno ga je učiniti vidljivim, nitima koje autor donosi sa sobom u povlašten prostor književne zbilje ( omnia sua secum portat ) jer je textvs , kaže Ciceron, tkanje. Pisanje je i sve ono od čega su satkane niti koje su autoru na raspolaganju za tkanje teksta; svi unutarnji i vanjski utjecaji na autora; s jedne strane svjesni i nesvjesni ili podsvjesni psihološki elementi, a s druge kulturološko-socijalni, koji će sudjelovati u oblikovanju teksta do konačnoga izgleda. Priča o pisanju je priča o lovcu na otkucaje i priča o mreži (ili Ciceronovim rječnikom o – tkanju). Otkucaji su uvijek isti, ali bez otkucaja nema književnosti. Lovac odlazi u lov zbog sebe, jer iz knji- ževne zbilje čuje svoje otkucaje; plijen donosi zbog drugih, jer od onoga kome je više dano više se očekuje. Užitak nije i ne može biti u lovu. Lov je težak, mukotrpan i neiz- vjestan. Lov je iscrpljujući. Lov je zadan. Užitak je u plijenu, koji autor pobjedonosno iznosi iz književne zbilje i ponosno donosi na pozornicu kulture. Vratimo se na početak puta. Sakrijmo se iza lovca da njegovim stopama pokušamo kriomice ući u privilegirani prostor književne zbilje i svjedočiti nastanku književnoga teksta, jer lovac ne može biti svjedok. Lovac je fokusiran. Njegov put je predodređen. On intuitivno ulazi u književnu zbilju i u književnoj zbilji slijepo slijedi intuiciju, jer mu u praznome prostoru čistoga stanja ništa drugo ne preostaje. Autora poistovjećujemo s namjerom, pa put od autora do teksta započinje svjesnom namjerom da se napiše književno djelo. Lovac zastaje. Vraća se korak unatrag, na poče- tak prije početka. Kreće ispočetka. Samo ispravno posloženi koraci otključavaju vrata književne zbilje. Svjesna namjera proizlazi iz intuicije da nešto treba učiniti s otkuca- jima, koji se probijaju iz daljine. Otkucaji stvaraju nemir. Svjesna namjera je sinonim autorove potrebe za pisanjem, koja će njegovu podsvjesnu namjeru osvijetliti u znače- nju teksta. Značenje teksta autor ne može kontrolirati ni kod produkcije, ni kod re- cepcije. Namjera ne iscrpljuje značenje teksta i tekst joj nije jednakovrijedan. Namjera nije ni bitna. Svjesna namjera je predodređena. Nesvjesna namjera je spremna. Onaj tko je čuje zna da je intuicija čulo, kojemu se nemoguće oduprijeti. Sluga i gospodar, koji nikad ne ostavlja ravnodušnim svoga gospodara i slugu. Kriomice pratimo lovca da pokušamo svjedočiti kako će se intuicija, koja ga vodi povlaštenim prostorom knji- ževne zbilje, pretočiti u riječi. Proust je napisao da je djelo proizvod nekog drugog ja koje nije društveno ja , dubin- skog ja nesvodljivoga na svjesnu namjeru, i stoga se ne može objašnjavati biografijom, „književnim portretom” (Compagnon: 51), koji je nova kritika zamijenila dubinskim čovjekom. Lovac iznenada zastaje. Nešto nije u redu. Vraća se korak unatrag, jer mu intuicija govori drugo. Kreće u drugome smjeru. Književni portret i dubinski čovjek uzrok su i posljedica (začarani krug) autorove osobnosti, koja je izravno odgovorna za