Nova Istra

110 ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI Tatjana GROMAČA Pisanje kao vrsta magije, svakako, čarobnjaštvo bez kojega sve osiromašuje, bez kojega zemlja života postaje suhom, tvrdom, lomnom. Da, književnost nas uvjerava u snagu, moć plodnosti ljudskoga uma, u stvaralačku snagu imaginacije. Život bez književnosti, to je život lišen tajnih potencijala, svojih neiscrpnih mogućnosti, somnabulnosti i kaosa, koji ne proždiru već je, dapače, uz njih moguće iznova se roditi, promatrati svijet drugim očima koje, očito, nisu naše, ali koje osje- ćamo svojima. Povjerenje u književnost jest povjerenje u tajnu, u skrivene mogućnosti života, kojih ni onaj koji piše nije svjestan, koje se, postupno, rađaju i otvaraju pod njego- vim prstima. To je vrsta skrivenoga života čije znakove je moguće otkrivati tragajući po ljud- skim licima, to je povjerenje u glazbu svemira, u otajstva prapočetaka i njihovu neu- gaslost unutar ljudskih duša, uz čiju pomoć je moguće da čovjek obnovi snagu, uz- dići se iznad prosječnosti, iznad banalnosti života, probuditi u sebi visoke, svjetlosne komponente koje ga približavaju tajnim istinama ovoga svijeta, uz koje čovjek pored čovjeka stoji radosnije. A sve to u idealnom svijetu koji ne postoji. No, ljudi ne vjeruju u skriveno, ne vjeruju u duh, ako i u to nisu položili određene računice. Ljudi vjeruju isključivo u opipljivo i materijalno, u ono što vide na površini. Iz tog sam razloga u naslovu tek- sta istaknula kako je književnost posljednje pribježište istinoljublja. Ne samo danas, nego oduvijek, u svim vremenima.