Nova Istra

97 Adam RAJZL, Đakovo OGOLJELI HRAST Mato i Bara Jakini svake su večeri pred kućom na klupčici. Sjede zgureni od isteklih godina i promatraju kočijaše. Tako je to već godinama. Nisu više za posao, ostarjeli su. Noge im se zamorile, a ruke osušile i uvenule. Pogled im prazan, bez sjaja. Sjede, tužni, a onda se povuku u dvorište i ugase lam- pu. Ne idu među ljude. Ljudi uvijek zapitkuju, a Mato i Bara ne vole objašnjavati. Nije doba za to. Traže samo mira. Rijetko im tko zađe u kuću. Tek ponekad Božo po- štar. Popije rakiju, popriča malo da razbije staračku dosadu, prenese novosti iz sela, a onda im na kraju uruči pismo Matine sestre Marte koja služi negdje u gradu. Ona nema djece, a nije se ni udavala. I Mato i Bara su bez ikoga, sami. – Kiša će – pljunu Mato. – T ȁ rekla sam ti, krsta me već tri dana probadaju – zastenje Bara. Njih dvoje svakog predvečerja do noći promatraju umorne konje što vuku plug i ornice s oranja. Uznojeni i mokri. Kočijaši premoreni od hodanja brazdama i drža- nja pluga, posivjeli i mrki od znoja i prašine. – Opet isto. I tako svaki dan. Umorni konji i kočijaši. Bez trke. Nema snage u ko- nja i obijesti da ti uzdama isijeku dlanove do krvi! – Baš tako! – reče Bara. Mato se zagleda nekamo u daljinu. U prošlost. Niz hrapave i uvele obraze poteče mu suza i zaustavi se na sijedom brku... Žito je šikljalo i previjalo se u valovima kao griva konja u trku. Staračka ruka za- drhti. Čuvali su goveda u Rokićevim livadama. Ljetno je podne mirisalo na kišu i sluti- lo na oluju. Sparina. Nigdje ni oblaka. Nisu se vidjeli od šume. Najprije se čulo gla- sno mumljanje. Gromovi grabe i lome po vrhovima. Izdaleka. Obadi i muhe navalili, uporno, u grupama. Iznenada, krave se zaobadaše, uletješe u šiprag. Podiže se vjetar, Adam Rajzl, dhk.hr