Nova Istra

96 PROZA Mladen JURČIĆ Tako ga je stegnulo u grlu te se pobojao da će zajecati, pa se nakašljao dva, tri puta. – Je li... jesu li imali djece? – upitao je. – Jesu, kćer Mirjanu. Bila je vrlo lijepa i dobra djevojka, ali nažalost dospjela je u loše društvo. Malo poslije očeve smrti umrla je od predoziranja. Ponovno mu se učinilo da sanja, kao mnogo puta tijekom dugih desetljeća koja su se sad nejasno stapala i ispreplitala, ali ovaj put to je bila najmračnija noćna mora. Monika je imala kćer, kao i njih dvoje, kad su bili u braku. Nazvala ju je Mirjana, a to ime, koje joj se očito sviđalo, dala je kćeri i u onom drugom postojanju o kojemu Filip nije gotovo ništa znao. Kad je omamljeno izašao iz kuće u kojoj je bio Andrejin stan, zateturao je i za- stao. U prsima ga je stezalo, pa je osjetio bojazan, jer više nije bio mlad. Kamo će sada? Ovdje više nikoga nije poznavao, a je li uistinu imao kamo otići još otkad je odlučio započeti nov život bez Monike i onoga što je u prijašnjem postojanju bilo barem kako tako smisleno? Osjećao se krivim za njezinu, a i za Mirjaninu smrt, iako Monikina kćer ovaj put nije bila njegova, no bio je siguran da njihova kćer nikad ne bi umrla od predozira- nja. Možda su se u onomu postojanju prema njoj odnosili previše zaštitnički i raz- mazili je, ali uvijek su znali sve o njoj, sve troje imali su posve iskren, otvoren odnos, bili su složna obitelj, pa premda su Mirjanu pretjerano tetošili, jer dobili su je u pri- lično kasnoj dobi, tko zna od čega su je sve sačuvali? Kad se u prošlom postojanju bližio sedamdesetoj godini, Monikina i njegova kći bila je udana mlada žena, s dvo- je male djece. A sad više nema ničega, jer sve to, njegov život s Monikom i Mirjana – ništa se od toga nije dogodilo. Nikad nisu bili u braku, nisu se ni poznavali, sve je izgubilo po- stojanje, jer Filip je sve poništio kad je izabrao onu drugu stvarnost koja će, kako je vjerovao, biti mnogo bolja i plodnija, no nijedna stvarnost nije plodna, ako plodnost ne izvire iz nas. Ne shvaćajući to, poništio je i ono malo što je imao. Besciljno je lutao do sumraka, a onda je sjeo na klupu u parku i zagledao se u ta- mno, zvijezdama posuto nebo iznad sebe, u svemir o kojemu sve više doznajemo, dok je naše mjesto u njemu sve nedokučivije. Što mu se to dogodilo i natjeralo ga da tako dugo balansira na rubu postojećega i nepostojećega? Skrivaju li se ondje gore doista dimenzije koje se nespoznatljivo isprepliću poput bezbrojnih kotačića veli- čanstvene, hladne, besciljne matematike, usporedni svjetovi puni najrazličitijih mo- gućnosti, koje na kraju ničemu i nikamo ne vode, jer u svemiru nema ničega doista vrijednoga što nije i u nama?