Nova Istra

92 PROZA Mladen JURČIĆ morat će naći udžbenik i bilježnicu, ali kako je iz one prijašnje stvarnosti zadržao cjelokupno znanje sedamdeset godišnjega intelektualca, ne bi trebalo biti problema ni s jednim predmetom u pučkoj školi. Poslije doručka, na izlazu iz kuhinje, nije se mogao suzdržati, nego je položio ruku ocu na rame. – Tata... – počeo je, nastojeći dobro sakriti to da se guši od ga- nuća. S ocem nikad nije bio u bliskim odnosima, mnogo je toga propustio zbog ne- svjesnosti, gluposti i nemara, a tek sada je u potpunosti uvidio neoprostive greške. Otac ga je začuđeno i ispitljivo pogledao. – Da? – upitao je, a Filipu je bilo jasno da su obojica na sličan način usamljena zbog nespretnosti i nevoljkosti da se otvore. – Ne brini se, u školi će sve biti u redu i sutra i ubuduće – reče Filip smeteno, ali žarko. Očevo lice zadobilo je pozoran, pomalo zatečen izraz. – Znam da hoće, sposoban si ti, na mene si, iako si pomalo lijenčina. – Pokušat ću se popraviti – obeća Filip, nasmiješi se, a zapravo je svim silama pokušavao zadržati suze. Komunikacija među njima i sad je bila teška i nespretna, unatoč svemu krcata teretom onoga što nikad nije bilo, a nikad i neće biti na pravi način izgovoreno. Otac kimne i pođe prema vratima, a onda se okrene. – Jesi li dobro? – upitao je, ponovivši majčine riječi. – Da, odlično – odgovori Filip neusiljeno koliko je mogao. – Malo ću proučava- ti udžbenik iz povijesti. Bilo mu je potrebno da se sam u svojoj sobi smiri i sabere, a odjednom mu padne na um neobična pomisao da je zapravo nekoliko desetljeća stariji od vlastitih rodi- telja. Pokušavao je ne misliti na njihovu smrt o kojoj je znao sve. Nastojat će ispra- viti sve prijašnje pogreške, to jest bude li imao vremena, jer koliko će san potrajati? 3. No potrajao je, pa je Filip poslije nekog vremena zaključio da mu se uistinu pru- žila prilika za drugi, nov život. S netaknutim znanjem i iskustvom što ga je u cijelo- sti prenio iz prijašnjega postojanja s lakoćom je postao najbolji učenik u završnom razredu pučke škole. Prema roditeljima se odnosio vrlo pažljivo, strpljivo i uviđavno, a oni su, napokon zadovoljni njime, vjerovali da se uvelike „opametio“. Pomno je pazio da ničim ne oda svoju tajnu, no bila je tako neobična te se nije trebao bojati da će netko otkriti kako je on zapravo sedamdesetogodišnji starac u tijelu dječaka koji ponovno proživljava život. Ipak, za vrijeme druženja i igre s pri-