Nova Istra

91 Mladen JURČIĆ PROZA Kad se okrenuo, pobojao se da će mu srce prestati kucati, ili će prepući. Majka! Stajala je pred njim, omanja i slabašna, crveno obojene kovrčave kose, s već malo na- boranim licem i velikim, smeđim, toplim očima kakvih se još uvijek živo sjećao. Bila je mrtva već više od trideset godina, jer umrla je 1985., ali sad se našla pred njim, živa, nasmiješena, posve stvarna i, kako je nekoć vjerovao, besmrtna. Oči su joj zadobile ispitljiv, zabrinut izraz. – Filipe, jesi li dobro? – upitala je. – Ja... da, dobro sam, samo... još sam pospan – odgovorio je zamuckujući. – Tata i ja te čekamo za doručkom – izvijestila ga je, još ga ispitljivo motreći. – Danas sam te pustila da malo duže spavaš. Požuri se, jer doručak se već napo- la ohladio. Izašla je, a Filip je ostao stajati kao da je obamro, netremice gledajući u vrata što ih je za sobom zatvorila. Koliko je puta zamišljao kako majci, koje više nije bilo, govori ono što joj nikad nije rekao, što nije dospio iskazati, iako je zapravo bilo toliko vre- mena – da je voli i da joj je neizmjerno zahvalan, no za života ju je prihvaćao kao po sebi razumljivu, ponekad dosadnu nazočnost, koja će zauvijek biti tu, poput pokuć- stva. Tko je rekao da je najveća greška naše mladosti što držimo da su nam roditelji besmrtni? Uistinu je u dnu bića vjerovao da su i on i roditelji vječni, bezvremeni, a sada... Koliko bi toga bilo drukčije i daleko bolje kad bismo u to doba bili samo malo pametniji i svjesniji? Kako je već dugo majka mrtva? Ali ovo je 1965., jer nekako se – u snu? – vratio pedeset tri godine u prošlost, pa mu je tek četrnaest godina, a i ro- ditelji su živi. Ponovno se zagledao u zrcalo – u pojavu visokog, mršavog, crnokosog dječaka kakav je bio prije cijele vječnosti. Ali kako je to moguće? Bio je to najneobič- niji, najnevjerojatniji, a i najčuvstveniji san što ga je mogao zamisliti. Polako je otišao u kupaonicu, a onda je otvorio samo hladnu vodu od koje se stre- sao i počeo naglo, glasno uvlačiti zrak zbog šoka u dodiru s hladnim mlazovima, no učinio je to kako bi se još jednom uvjerio da ne sanja, jer osjeti su mu posve stvarni. No ako to nije san, što je? Pokušao se sjetiti svega što je u posljednje vrijeme (u svom „normalnom“ svijetu, u kojemu je živio do 2018. godine!) u znanstvenim i nazovi- znanstvenim publikacijama pročitao o dimenzijama, o višedimenzionalnosti, o mo- gućim usporednim svjetovima, o zakrivljenosti prostora i vremena zbog koje bismo se teorijski mogli vratiti u... No zapravo o svemu tome nije imao pojma. Zavrtjelo mu se u glavi. Kako se odjednom vratio tako daleko u prošlost? Za vrijeme doručka majku i oca motrio je s ljubavlju i golemim žaljenjem zbog svega što je nekoć propustio, a još uvijek nije mogao vjerovati u tako nevjerojatan ži- votni preokret. Neprestano se morao prisiljavati da se ponaša prirodno i uobičajeno (no što je uobičajeno u takvoj situaciji?), pa ih je slušao kako govore o svakodnevnim stvarima, a doznao je i to da će sutra na satu povijesti nastavnica posebno njega pita- ti, pa će mu se konačno pružiti prilika da ispravi prijašnju lošu ocjenu. U svojoj sobi