Nova Istra

90 PROZA Mladen JURČIĆ 2. A onda se dogodilo! Potkraj šestoga desetljeća života Filip se jednoga jutra pro- budio u postelji koja nije bila njegova, ili barem ne tada, u to doba! Pogledavši oko sebe, naglo se trgnuo, a onda je sjeo i žmirkao kako bi odagnao san iz očiju, iako je, paradoksalno, bio uvjeren da još uvijek sanja. Probudio se u sobi potpuno drukčijoj od one u kojoj je toliko godina živio s Mo- nikom, no ta nova prostorija ipak mu je bila tako dobro poznata da su ga prošli žmarci. Sad mu je postelja bila pod prozorom kroz koji su prodirale jutarnje sunčeve zrake, a na drugoj strani nevelike sobe vidio je policu s knjigama, dok je preko staro- ga naslonjača, što ga se samo mutno sjećao, bila nemarno prebačena odjeća. Posve se razbudio, zureći, prožet zaprepaštenjem, smućenošću, a i duboko bolnim osjećajem. Sanja li, je li mu se sve to vratilo u snu? Činilo mu se da su s njega spala desetljeća, jer vratio se u djetinjstvo ili, bolje, u prvu mladost. Bila je to soba u drugomu, davnomu stanu, u kući u kojoj je, prije više od pola stoljeća, živio s roditeljima. Neko je vrijeme sjedio u postelji, posve zatravljen neobjašnjivim povratkom u dav- no doba, a onda je polako ustao, prebacivši noge preko ruba. Nevjerojatno, ali sve je posve jasno osjećao – stopala na hladnom podu, a i bol kad se snažno uštinuo, iako kažu da u snu nemamo takvih osjeta. No osjećao je i toplinu sunčevih zraka na licu, a kad je bacio pogled na policu na drugoj strani sobe, prepoznao je korice knjiga koje su mu u djetinjstvu i ranoj mladosti bile najdraže, a neke se već odavno nigdje nisu mogle nabaviti. Gotovo mehanički pošao je prema njima, no prolazeći pokraj povećeg zrcala na zidu, naglo je zastao i ukočio se. Neposredno poslije buđenja imao je osjećaj da mu se tijelo nekako promijenilo, da je drukčije, lakše, a kad je, dakle, prolazeći pokraj zr- cala bacio pogled, tako duboko se zaprepastio da mu se utroba stisnula, a srce posko- čilo. U zrcalu nije ugledao sebe, starca na pragu sedamdesetih godina, ili bolje, slika u zrcalu bila je njegova, ali zurio je u dječaka, u Filipa iz daleke prošlosti. Ruke i noge bile su mu duge i mršave u preširokoj pidžami, tijelo mu još nije potpuno dozrelo, a na mladenačkom licu nije bilo ni traga brkova, obilježja njegove zrele dobi. Nagon- ski je skrenuo pogled na kalendar koji je visio na zidu nedaleko od zrcala, a onda je, ne osjećajući noge, napravio nekoliko koraka prema njemu, prema velikim, masno otisnutim brojkama koje su označavale godinu. 1965. – stajalo je na kalendaru. Ali sinoć je zaspao u 2018. godini! – Dobro jutro – začuo je glas iza sebe. – Uskoro će deset sati. U redu, nedjelja je, ali znaš da je sutra u školi važan dan, pa bi se morao dobro pripremiti, da ne bude kao prošli put, a jutro je najbolje vrijeme za ponavljanje gradiva.