Nova Istra

89 Mladen JURČIĆ PROZA Poslije godinu dana (vrijeme je prolazilo brže nego ikad prije) vjenčali su se i na- stavili živjeti u onom istom, ali sad već varljivom, mladenački bezbrižnom i nepro- mišljenom privatnom zabavištu, u trenucima, od jednog do drugog dana, bez raz- mišljanja o budućnosti. Filip je objavio još nekoliko knjiga, a kritičari su ih čak po- pratili vrlo povoljnim osvrtima, pa se Monika ponosila njime. Sve je to trebala biti samo početna stuba, jer život je daleko zahtjevniji i složeniji od naoko bezvremenoga zabavnoga parka njihova postojanja, pa je taj početak trebao voditi nekom zrelom, značajnom djelovanju, posebnoj, istinskoj ispuni, koju su nagovještavali njegov rad i njihova veza, no početno „obećavajuće“ razdoblje uvelike se otegnulo, pa otezanje više nije mogla opravdati nikakva mladenačka zanesenost. Do prijelaza na drugu stubu, koja bi vodila ostvarenju smislenoga, vrijednoga ži- votnoga pregnuća, nije došlo ni nakon što im se rodila kći, Mirjana, kojoj su se po- svetili s onim istim, bezbrižnim, varljivo bezvremenim žarom uranjanja u trenutke, kao da ta osobina može zauvijek odgoditi pravo sazrijevanje. No bezvremenost ne postoji, pa kad su iz svoga prisnoga podmorja izronili na površinu, našli su se u četr- desetim, a onda i u pedesetim godinama. Filip je odavno prestao žarko i redovito pi- sati, a u pjesmama i prozi izblijedjele su snažne, začudne slike. Kad mu je stil postao melankolično meditativniji, a onda i jednolično konvencionalniji, imao je dovoljno uvida, snage i odlučnosti da se ne zavarava, nego da pravi sve duže stanke, čekajući svježe nadahnuće koje nije dolazilo. Srednje doba zateklo ga je u stanju ostarjeloga, smućenoga, čak užasnutoga dječa- ka, a u najboljem slučaju ukiseljenoga, zaboravljenoga, već odavno nestvarna mladića, koji je prekoračio prag šezdesete, uvidjevši da su mu sve osobine što ih je tako dugo smatrao izrazitim vrlinama zapravo uvelike naškodile te da su bile mane koje su ne- prestano sprječavale napredak. Monika mu je počela ponekad i ogorčeno predbaciva- ti neuspjeh, letargiju i nebrigu, pogotovo kad ga je uspoređivala s daleko uspješnijim i imućnijim muževima gotovo svih svojih prijateljica. Filipova i Monikina „bezvre- mena svečanost“ odavno je nepovratno potonula u vrijeme, a postojanje je postalo mučno i sivo. Progonio ga je osjećaj da je uvelike promašio, jer nije prepoznao prilike i trenutke kojih je doista bilo mnogo, no zasjali su i ugasili se posve neiskorišteni, ali nije mogao posve točno odrediti kada, gdje i u čemu je griješio. Vjerojatno nikad nije ni posjedovao pravu nadarenost, sve je to bilo zavaravanje i samozavaravanje. Imao je osjećaj da je prevaren (ali tko ga je i kada prevario?), a u toj dobi više nikad neće postati ništa drugo, jer preostalo mu je premalo vremena za bilo kakvu novu priliku.