Nova Istra

260 OGLEDI Vladimir TOMAŠ ljubavi – tim se lirskim ispovijedanjem izravno prebacuje na treću točku ljubavnog koncepta (da ne kažemo trokuta ako poimamo dvostruko pjesničko biće kao dvije osobe u odnosu s mitskim i/ili zbiljskim ljubavnikom), spoznajnu ljubav, u koju je od prvoga ljubavnog impulsa uronjen njezin lirski subjekt. Tim se traumatičnim ra- skopavanjem vlastitosti, ali i tuđosti, preklapaju raznorodne misaone polivalencije o kojima se u prvome redu govori (odnosno pjeva) preko tijela, a čak možemo govoriti i o „netijelu“ ako Grubišićkino pjesništvo razumijevamo kao pjevanje o patnji u ko- joj je tijelo tek predmet (lišen gotovo svih metafizičkih vrijednosti), odnosno stalak na koji su postavljene sve intimne nihilističko-rezignacijske životne filozofije koje čovjekovo tijelo i tjelesnost koriste kako bi prikazale životne nalete koji za sobom ostavljaju ranjive posljedice. Ova je zbirka znamenita i zbog eksplozije erotskih impulsa koji su zapravo pje- snikinjino sanjanje o nedoživljenom ispunjenju duha, koje se nanovo prelama preko tjelesnog iskustva, pritom propitkujući univerzalne zakone kojima je opterećen lirski subjekt. Znamenitost se, dakle, krije u potpuno tradicijski provokativnom, ali i dalje vidno neopterećenom razotkrivanju gotovo zabranjenog pjesničkog jezika i leksič- kom ogoljivanju (na mnogim mjestima) lascivnog iskaza kojim se dešifriraju različi- ti jezični kodovi, a koji se ne umata (evo znamenitosti!) u jeftine metafore i namje- štene jezične igre, nego iskreno prikazuje svijet bez poze i maske, pritom stavljajući pod upitnik određene sekvence tradicionalnog i (posebno) suvremenog pjesničkog pisma u hrvatskoj poeziji. U trećoj cjelini zbirke, Gradovi bez kisika , pratimo blagi tematsko-motivski, ali i semantički odmak od prve i prvoga dijela druge zbirke i čini se da se na takav presjek na polovini zbirke nadovezuje i na spomenuti trodijelni ljubavni koncept, odnosno na prve dvije ljubavne sfere (proživljenu i doživljenu) u odnosnu na treću (spoznaj- nu), pa se zapravo ovom trećom cjelinom započinje podrobnije pjesnički progovara- ti o spoznaji koja dolazi uslijed patnje što se (prvotno) oblikovala na tijelu. Naime, u ovoj se cjelini zbirke zatvaraju stara, a otvaraju nova semantička polja čijim se po- etskim silnicama čitanje stihova Nade Grubišić usmjerava na čitanje prema filozof- sko-univerzalnom ključu iz kojega su tijelo i tjelesnost, kao i patnja koja je proizvod tjeskobne tjelesnosti, neizostavni mehanizmi poetskog ispovijedanja, ali umotani u implicitnije i dosta ozbiljnije ruho. U ovom se smislu kao još jedna sastavnica nazire ontološko propitivanje metafizičkog, odnosno one dimenzije prisutnog nam meta- svijeta u čijem se središtu sudaraju sve sastavnice ljudskoga. Tekst je zbirke, može se reći, zapravo ispovjedna estetika praznine, odnosno me- tropola puna praznine, nedovršenosti i stalnih napora da se u takvom osakaćenom svijetu opstane. Svoju egzistenciju Nada Grubišić postavlja u maglovite sfere vlasti-