Nova Istra

256 OGLEDI Vladimir TOMAŠ ki izraz koji se pretače u pjesničke knjige naoko vrlo neprohodne i teške, koje pre- rastaju u gotovo filozofske pjesničke rasprave o tijelu, ženstvenosti te intimnim, ali i kolektivnim ratovima u kojima se svijet jedva snalazi i održava svoju egzistenciju. Mogući je ključ za rješavanje ovog književnog problema ponudio Milan Zagorac koji objašnjava to da Nada Grubišić „(...) nije jedna od onih pjesnikinja koje ćemo naizust učiti i s njihovom poezijom pjevati neke suvremene podoknice, naprotiv, to je poezija pobunjenog ženstva i one pregrijane magme filozofske kore, ona poezija koja materiju upravo gnostički uzima kao nužno zlo, nasuprot još uvijek neisklesanog lica (ne nužno uvijek dobrostive) svijesti koju u nizu rituala tek valja oblikovati; njezina poezija zahtijeva i volju i upornost tragača, međutim, onog trenutka kada joj se napokon podamo, postaje iskonska majka-roditeljica novog čovjeka – umjetnika, pjesnika, čovjeka u krajnjoj liniji koji se rađa u grčevitosti i ‘prisustvu teksta u stvarnosti’“ (Zagorac, 2016.). Hermetičnost i eruditska nabijenost stihova Nade Grubišić, kao i odbijanje svega što je trendovsko i pomodno, ostavljaju za sobom nedorečenost pri čitanju i razumi- jevanju njezinih neoavangardnih stihova koji ujedinjuju odlike gotovo svih avangar- dnih književnih pravaca s kojima se prožimaju i razne razine svijesti, pjesnička re- produkcija spoznajnog i mitskog svijeta, kao i lirska transkripcija empirijskog kaosa stvari, ljudi i pojava – sadašnjih, prošlih i budućih. 2. „DJEVOJČICA IZ PORJEČJA“ (2000.) Nakon Apokaliptične avenije (1986.), zbirka Djevojčica iz porječja (2000.) druga je objavljena zbirka iz pjesničkog pera Nade Grubišić. U zbirci su šezdeset i dvije pje- sme raspoređene u pet cjelina – Akvarel , Walking is just a progress , Djevojčica iz por- ječja , Istarske slike i Povedi me na brijeg, mama . Nedavno je preminuli, uvaženi akademik Tonko Maroević u izdavačkoj recenziji napomenuo da je riječ o zbirci „punoj nespokojstva i višeglasja, pa stoga nije sasvim laka za čitanje i gonetanje“ (Maroević, 2000.: 129), napominjući da Nada Grubišić „(...) pjeva ‘nemire tijela’, ali protagonistica njezinih stihova (lirsko ‘ja’, projektivni ‘alter ego’) ostaje stalno u fazi febrilnog sazrijevanja, doista kao naslovna djevojčica koja sanjari i sanja, koja se‘igra presvlačenja’, razapeta između spokojstva druženja sa ‘silikonskom lutkom’ i tjeskobnoga prisjećanja na ‘zbor mrtvih mladića i djevojaka’“ (Maroević, 2000.: 129).