Nova Istra

248 NOVI PRIJEVODI Aljoša CURAVIĆ netko tko se zvao Giovanni ili Ivan ili Janez. Iza leđa im je jedna djevojčica, proviruje s ruba slike. Stišće ruke u džepovima Iznošenog i pohabanog kaputića. Ponosan pogled upire u moj, Fućka joj se za prvi plan, Za muškarca koji će u prah pasti I ženu skamenjenu od čekanja. Čini se da kaže: „Hej, i ja sam tu!“ II. Tko u miru spava, umire u miru. Istina? Stvarno tako misliš? Što je mir? Razumijem da ne mogu znati dok ne vidim čovjeka u ratu. Pravog čovjeka, od krvi i mesa, ne one koji umiru u televizijskom dnevniku ili koji izigrava intelektualca. Jednoga koji dan za danom grize zemlju. Dovoljno jednoga koji se zatvorio u zahod Da provjeri ne odgovara li facebook profil onome što vidi: stvar ništavna, ali neprilična, kao živa tvar. Ili jednoga kojega sretneš na cesti te pomisliš: „Ma vidi, eto jednoga koji ratuje“, A možda te uvjeri da odmor Nije bogzna što, čak ni primirje. Kad već govorimo o odmoru, Sjećam se jednog ljeta na nadvožnjaku u Geli Vidio sam muškarca golog od pasa naniže, Tić mu visi Kao klatno na zvonu, Guzovi opaljeni suncem. Razjaren, zvonolik, van vremena i prostora.