Nova Istra

245 Rodrigo URQUIOLA FLORES NOVI PRIJEVODI pijeskom olovne boje i gazili kamenje u njemu. Rijeka čija je voda bila boje kave s mlijekom neprestano je tekla. Došli smo do vrha planine koja razdvaja četvrt Santa Fe od četvrti Coquena i ponovno se počeli penjati stazom među eukaliptusima. Sti- gli smo do maloga proplanka gdje se nalazilo drvo s najdebljim deblom i stali. Gos- podin Eustaquio, koji je gledao u tlo i niti u jednome trenutku nije pokušao pogle- dati u nas, bacio je na tlo kabel koji je držao na ramenima. Još ga je jednom stegnuo oko psećega vrata i učvrstio ga. Napravio je čvor, stegnuo kabel i pomilovao ćelavu glavu. Primio je slobodan kraj kabla i zatim ga bacio na veliku i snažnu granu. Kad je shvatio čemu kabel služi, pas je prvi put spustio glavu. Dolazeći ovamo, bio je ne- stašan i čak razigran, ali sada je samo nepomično stajao. Kažu da je neki luđak, za kojega smo mislili da je otac Strica Lucasa, trčao uz ri- jeku što prolazi kroz četvrt Coquena. Desetak je žena na njega bacalo kamenje. Go- vore da je trčao vrlo brzo i da je bio nag. Kažu da je bio nag jer je pokušao silovati neku djevojčicu koja se vraćala iz škole i da je djevojčica tako snažno vikala te su žene mislile da joj je luđak zabio nož u tijelo. Pokupile su kamenje s tla i gađale ga. Pri- čaju da nije ni osjetio bol kad ga je ono udarilo u glavu i da je iza sebe ostavio krvav trag koji je rijeka, narasla zbog kiša, izbrisala. Kažu da psi s kojima je uvijek hodao nisu učinili ništa da ga obrane niti su ga slijedili nakon kamenovanja. Govore da su se raspršili i više nisu bili skupina. Ali, kome su važni psi? – pitali su. Nikada više nitko nije vidio luđaka niti su pronašli njegovo truplo. Nekoliko godina poslije, nakon dužega putovanja, vratio sam se do drveta gdje je gospodin Eustaquio objesio ćelavoga psa za kojega smo mislili da je čovjek i po- novno se prisjetio tih trenutaka. Sjetio sam se kako su se ruke gospodina Eustaquija napinjale, kako su mu žile željele iskočiti ili puknuti, kako je kablom snažno stezao vrat Strica Lucasa, kako su se njegove šape podizale s tla, kako se zavijanje utišavalo i pretvaralo u kratki jauk. I... zatim ništa. Prisjetio sam se osmijeha koji je zamro na psećoj njuški, krvi što je tekla iz nje, tih nekoliko minuta koje su, jedna za drugom, protjecale u tišini, naših zatvorenih usta i ledenih usana. Sjetio sam se gospodina Eustaquija i njegovih čvrsto zatvorenih očiju, pseće krvi što je kapala i koja je, uspr- kos tijelu koje se njihalo, stalno padala na isto mjesto na tlu, njegovih crvenih očiju i odjednom promukloga glasa. Kad je sve završilo, rekao nam je: – Ništa se nije dogodilo. Došavši ponovno do toga stabla, otkrio sam da je na tlu gdje je kapala pseća krv, rasla fina, vrlo zelena trava. Činilo se kao da se vjetar među lišćem drveta smije po- put ljudi. Mateo plače. Psi ne žele pustiti crnoga maltezera. Njegovi jauci odjekuju i čini se kao da se odbijaju od metalnih ograda. Ostavljam Matea na tlu. Tražim kamen. Nestanite! – vičem. Snažno ga bacam. Naciljao sam u jednoga od velikih pasa, ali