Nova Istra

244 NOVI PRIJEVODI Rodrigo URQUIOLA FLORES je nosila u ruci na tlo, podigla kamen i snažno pogodila Strica Lucasa u tijelo. Začuli smo njegovo zavijanje i nakon toga viku gospođe Arminde: – Prokleti šugavče! Vražji psu! Ángel je plakao. Stric Lucas potrčao je skloniti se pod noge svoga gazde. Podignu- ta kažiprsta nalik maču gospođa Arminda sada se obraćala gospodinu Eustaquiju: – Platit ćeš za ovo što je učinio tvoj pas! Platit ćeš! Idućega dana, u vrijeme objeda kad sam išao u dućan kupiti više se ne sjećam što, vidio sam gospodina Eustaquija kako dijeli obrok sa svojim ćelavim psom. Obojica su polagano jeli iz istoga tanjura. Čovjek je rukom grabio krumpire, gledao ih i za- tim ih grizao. Drugu je ruku držao na nozi. Životinja je lizala isti krumpir. Čovjek ga je zatim stavljao u usta. Gospodin Eustaquio imao je izgubljen pogled; činilo se da promatra prašinu koju je dizao vjetar ili možda kamene stupove nasred ulice koju smo koristili kao nogo- metno igralište. Ako si čovjek već stavlja pseće krmelje u oči kako bi vidio duhove koje psi mogu vidjeti i ako jede pse kako bi mogao ići u rat ne bojeći se da će umrijeti ili nekoga ubiti, zbog čega bi nekome, koliko god bio lud, palo na pamet općiti s psom? – pitao sam se godinama poslije dok sam promatrao sjene koje su se, zahvaljujući vjetru koji je njihao grane drveta, ocrtavale na tlu. Nisam znao što misliti. Smijao sam se zbog pitanja koje mi je palo napamet; lu- đak je luđak. Bio je to tih, gotovo usiljen smijeh. Ali, zapravo, mislio sam da je to je- dini mogući odgovor. Drvo se smijalo sa mnom. Ili se radilo o zvuku koji je izazivao vjetar dok se provlačio kroz njegovo lišće? Toga poslijepodneva, nekoliko sati nakon objeda, okupili smo se kako bismo po- novno igrali nogomet loptom koju bi nam postolar krpao u trenutku kad bi joj prije- tila opasnost da se raspadne. Prisjećam se da je moja momčad umalo zabila pogodak. Tada smo ugledali gospodina Eustaquija kako izlazi iz kuće od ilovače. Začudilo nas je što je Stricu Lucasu oko vrata bio vezan kabel. Još nas je više iznenadila njegova dužina jer ga je Eustaquio više puta obavio oko svojih ramena. Čuli smo kako je si- lovito zatvorio vrata. Činilo se da je riječ o naletu vjetra. Nije nam dugo trebalo da uočimo kako gospodin Eustaquio prolazi upravo preko našega igrališta, kako hoda ispod kamenoga luka, ostavlja pola momčadi iza sebe, bez ikakvoga problema savla- dava braniče, vodi psa kao da se radi o lopti i na trenutke ga snažno povlači prema sebi kako ne bi pobjegao, prolazi ispod kamenoga luka sada s već ukroćenim psom i iznenada zabija gol. Vratar se nije uspio niti pomaknuti da ga sprije č i. Pustili smo ga da se udalji od nas nekoliko metara i krene dalje. Na početku smo ga oprezno sli- jedili. Budući da nam zbog toga nije prigovorio, shvatili smo kako želi da vidimo što će učiniti. Približili smo mu se, ali ga se nitko nije usudio bilo što upitati. Hodali smo