Nova Istra

243 Rodrigo URQUIOLA FLORES NOVI PRIJEVODI male kuće od cigle ili ilovače. Dok sam hodao, u jednome se trenutku tko zna otkuda pojavio neki pas i počeo me slijediti. Tada sam otkrio da moje noge mogu biti puno brže nego što se činilo. Napravio sam nekoliko krugova oko bloka. Bio sam brži od psa. Tada se, također ne znam odakle, pojavila neka gospođa koja me je spasila baca- jući kamenje na moga progonitelja. Otišao sam u dućan, kupio kola kolu i, još uvijek preplašen, vratio se kući drugim, dužim putem. Nikada to nikome nisam ispričao. Tijekom toga vremena puno su me puta slali u dućan, a ja sam zaobilazio mjesto na kojemu sam naišao na toga psa i hodao puno duže kako ne bih vidio njegovu bi- jelu dlaku, širok torzo i slinave zube kojima je želio otkinuti komad moga tijela. Sve dok jednoga dana, iscrpljen umorom koji mi je izazivao strah, nisam odlučio ponov- no proći putem gdje sam se bio susreo s njim. Životinja je drijemala na travi. Kad me je predosjetila, podigla je glavu. Pogledali smo se u oči. U ruci sam nosio veliki kamen. Ne znam je li ga pas zamijetio, ali više ga nisam zanimao. Nastavio je spavati. Sljedećega sam dana opet prošao tim putem, ali više nikada nisam naišao na njega. Želim naglasiti da se, ako se hoćemo riješili duha, trebamo vratiti na mjesto gdje smo se s njim susreli. Ali, on se ponekad može pojaviti i prije nego što neko mjesto uopće nastane. Tada se mora doći do njega, susresti njegov pogled i promatrati ga. Ništa više. Igrali smo nogomet krpenom loptom koju nam je pomogao napraviti postolar Julián, Dimasov otac. Nije bila savršena, čak niti sasvim okrugla, ali bila je velika. Spojio ju je ljepilom i ušicima i ako bi nekoga udarila u lice ili u genitalije, boljelo je dvostruko više nego kad udare obične lopte. No, kotrljala se i to je bilo važno; ništa drugo nije nam trebalo. Kad je Ángel donio novu loptu, bijelu s crvenim rombovima, trebalo nam je vre- mena da počnemo igrati jer ju je svatko od nas držao u rukama prije nego što ju je bacio na tlo. Bila je savršena; čak nije ni odskakivala toliko koliko smo mislili da hoće. Bili smo uvjereni da ćemo je moći udarati glavom i ne osjećati se pritom kao da nam udarac kamenom lubanju dijeli napola. U jednome trenutku utakmice, pas gospodina Eustaquija koji se zbog ćele nalik ljudskoj zvao Stric Lucas i koji tada više nije bio štenac nego snažni mladac, potrčao je prema nama kao nikada ranije. Još smo ga se bojali, tako da smo se, vidjevši ga, za- ustavili. Sjećam se da sam se u tome kratkome trenu upitao koga će odabrati da ga ugrize i zamišljao puno krvi što natapa zemlju. Ali, Stric Lucas nije ugrizao niko- ga od nas. Krenuo je ravno na loptu, zabio zube u nju i ubio je; nije je pustio čak ni onda kad se u potpunosti ispuhala. Mi smo zabezeknuto promatrali. Želio sam ga gađati kamenom, ali bilo me strah i nisam to učinio. Upravo u tome trenutku došla je s posla gospođa Arminda, Ángelova mama. Ona nije dvojila; spustila je torbe koje