Nova Istra

242 NOVI PRIJEVODI Rodrigo URQUIOLA FLORES pokazao, umirili smo se i zašutjeli. Osim ćelave glave s kožom nalik ljudskoj koja je blistala na suncu zbog znoja, ono što je kod te životinje najviše privlačilo pozornost bio je izražaj tuge u očima koje su, također, oblikom izgledale kao ljudske. Boja im je bila tamna, što je uobičajeno kod pasa. Usto, smrdjelo je po odvodnim vodama koje su se kroz bijelu cijev što je izranjala između grmova, eukaliptusa i po stazama kojima se silazilo, slijevale u rijeku. Nitko ga se nije usudio dotaknuti. Činilo se kao da smo svi imali isti užasni predosjećaj, da smo svi osjećali isti strah i jednaku ko- ličinu zbunjenosti. Gledali smo se bez riječi i spuštali pogled pazeći da nam se psić previše ne približi. Gospodin Eustaquio koji je, kako bi gledao našu igru, svako poslijepodne sjedao na deblo ispred kuće u kojoj mu je gospođa Armiña iznajmljivala sobu, ustao je i po- digao mladunče bez imalo straha. Ništa nije objašnjavao. Vidjeli smo ga kako ulazi u malu kuću napravljenu od ilovače u kojoj je živio i odnosi ga. – To je luđakov sin – rekao je Gonzalo. – To je pas čovjek – kazao je Dimas. Taj je tjedan bio drugačiji od ostalih. Nakon nogometa, više nismo ostajali dugo u noć vani. Nismo ni prolazili pored vrata Eustaquijeve sobe. I premda više nismo vidjeli štene, neprestano smo o njemu razmišljali. – Gospodin Eustaquio će umrijeti – rekao je Daniel jednoga poslijepodneva. – Nemoj to govoriti – odgovorila je Ana, njegova polusestra. – Pas čovjek uči govoriti – rekao je Dimas i svi smo zašutjeli. Prošlo je nekoliko tjedana i na kraju smo se navikli na psa, na njegovu neobičnu ćelavost i na tako izražajne oči. I premda smo još uvijek prema njemu gajili izvje- sno nepovjerenje, bilo je dana kad smo zaboravljali na strah i na to da će on možda jednom razumjeti sve što govorimo te nam odgovoriti riječima koje i mi rabimo. Gospodin Eustaquio pričao nam je da je ponekad noću približavao uho tlu i da je, ako je bila potpuna tišina i ako bi na tren prestao disati, mogao čuti uvijek iste riječi koje su mu izgledale kao da potječu iz nekoga drugog jezika. Ali odjednom, kad je već bio siguran da smo mu povjerovali, počeo bi se smijati. Zbunili bismo se. – To je prerušeni vrag – rekla je Ana jedne od tih noći. – Već ćete vidjeti. Vrago- vi se uvijek prerušavaju. Zašutjeli smo kao da možemo vidjeti riječi koje je Ana ostavila u zraku i zatim, užasnuti, potrčali prema našim kućama. Riječi su nas slijedile. Možda je to samo stvar duhova. Hoću reći, nešto što plaši. Kad sam imao šest ili sedam godina, jedno sam vrijeme živio u kući moga strica Ricarda u Villa Saloméu. Prve me je nedjelje, sjećam se, poslao u dućan udaljen pet ili šest blokova da za objed kupim bocu koka kole. Na tome su području u to vrije- me tek počeli graditi zgrade; sve je bilo puno grmlja i iskopina uz koje su se nalazile