Nova Istra

241 Rodrigo URQUIOLA FLORES NOVI PRIJEVODI Fabián, njezin rođak kojega, kao i dio obitelji koja je prethodila našoj, nisam uspio upoznati, jednom zgodom ispričao da su on i ostali vojnici u vojarni u nekome mje- stu na visoravni uvijek bili gladni. Toliko gladni da je grčenje želuca izazivalo bol u kostima. Tako je bilo sve dok jednoga dana nisu doživjeli iznenađenje. U juhi koju su im pripremili na jednome ranču bilo je ukusnih i mekanih komada mesa za sve ta- njure. Bilo je to čudo koje su pohlepno progutali. Kad su završili s jelom, nadređeni su postrojili vojnike i odveli ih u neku garažu gdje su otkrili da čuda ne ovise uvijek od skrivene magije koju razum ne može shvatiti. Na kukama pričvršćenim o strop krvarilo je nekoliko psećih leševa, dok su se na podu gomilale kože. Neki su vojnici povraćali, pričala je baka da joj je ispričao rođak Fabián, ali ostali su, hipnotizirani, samo promatrali tu mrtvu skupinu pasa. Od tada su vojnici izlazili iz vojarne kako bi, uz ostale životinje, po obližnjim selima krali i pse. – Zamisli, koji ljudi! Zar nisu shvatili da pas, ako ima krmelje, može vidjeti duho- ve – govorila je baka kad je ispričala tu priču. Vojaci su sigurno mislili da će se, budu li jeli pse, osloboditi straha dok ubijaju. Idu li u rat, moraju znati ubijati, zar ne? Premda mi je to u ovome trenutku teško, mislim da bih se mogao prisjetiti lica luđaka, pijanca, divljaka, smrdljivca, gotovo životinje, čudovišta, izopačene osobe ili, bolje rečeno, jednoga od tolikih ljudi koji je istovremeno mogao biti sve i ništa i koji je hodao u istome smjeru kao i ja dok sam imao sedam godina i polazio prvi razred osnovne škole. Kažu da je taj čovjek, sada već starac u trošnoj i tankoj odjeći, koji je smrdio po mokraći, govnu i metanolu, sa sjedinama koje su bile u popriličnoj suprotnosti s nje- govom rupičastom tamnom kožom opaljenom suncem, mucao na nekome nepo- znatome jeziku. Sigurno ga izmislio hodajući smetlištima određenih četvrti i pije- skom boje olova punome kamenčića iz rijeke koja je prolazila četvrtima Wilacota i Chasquipampa te uz veliku plažu u četvrti Coquena. Kad je prošla četvrt Cota Cote, tekla je prema planinama Irapavi i Calacoto. Vode su joj bile boje kave s mlijekom. Kažu, i toga se najčešće prisjećaju svi koji govore o njemu, da ga je uvijek, kamo god da je išao, pratila velika skupina pasa svih vrsta i veličina te da je, s vremena na vrijeme, kad su se kuje tjerale, taj čovjek skidao hlače. Općio bi s njima te se, pone- kad, zbog te povlastice čak svađao s mužjacima u skupini, udarao ih nogama i ru- kama i grizao ih. Kažu da bih se trebao jasnije sjećati nečega tako razvidnoga. Sada mislim da sam ga, kao što se obično i događa, zapravo vidio ne vidjevši ga. Zbog toga ga se jedva i sjećam. Jednoga sunčanoga poslijepodneva punoga prašine, u ulici 1 u četvrti Santa Fe, pojavilo se mladunče narančaste dlake koja je vukla na boju olova. Bilo je malo i te- turalo je. Mi smo igrali nogomet. Kad nam ga je Gonzalo, vratar moje momčadi