Nova Istra

240 NOVI PRIJEVODI Rodrigo URQUIOLA FLORES ISKRIVLJENO SJEĆANJE. Sjećanje kukca samoubojice koji, ako ga ne zgnje- če, sam sebe zgnječi. Treba započeti nov dan kao da prethodni, nevidljivo jučer, uop- će nije postojao. Za jednu jedinu osobu koja je u stanju promatrati ga, vrijeme više ne postoji. Ali, ipak, ravnodušno i nepokolebljivo, ono napreduje među stvarima i sve nastanjuje prašinom, paučinom, mravima i muhama koje prave kvadrate u zra- ku. Gospodin Teodoro opet se odijeva u odjeću svoje žene. Možda stoga što to ni ne želi učiniti, nije u stanju prisjetiti se jednostavnoga razgovora koji je jučer, u ne- kome nevidljivome jučer, vodio s jednom od gospođa što prodaju voće u Achocalli. – Ovdje više nema zatvora, gospodine. Jučer i prekjučer sam ti isto to rekla. – Ima. U njemu je moja kćer. Ona je još djevojčica. – Mislim da se šališ. Nekada je postojao. Premda se ne sjeća dobro je li bilo tako, gospodin Teodoro prodavačici je okre- nuo leđa i približio se trgu kako bi tražio mjesto kojega više nije bilo. Sjeo je u hlad ispod drveća i promatrao obzorje. Nakon nekoliko sati, vratio se kući. Iskrivljeno sjećanje. Gospodin Teodoro koji se, sada već bez boli u stopalima, naviknuo hodati bos, otvara vrata i izlazi na ulicu. Ne zatvara ih. Susjedi su se navikli na njega i više ga ne ismijavaju. Djeca ne žele da ih vidi i skrivaju se pred njim. Vjetar se igra suknjama koje je odjenuo muškarac. STABLO U devet sati ujutro sunce s asfalta upija posljednje tragove kišice koja je pala u zoru. Miris koji se širi u toj svježini djeluje pomalo slatkasto. Nekoliko blokova dalje, na zatvorenome igralištu, neka djeca igraju nogomet s loptom Brazuka. Mateo, moj trogodišnji sin, baca platnenu torbu s kruhom kako bi označio svoje područje. Po- dižem je, mokra je. Morat ću nabaviti plastičnu. Idemo prema trgovini. – Želim loptu – muca Mateo. – Poslije – kažem mu. Ispred nas prolaze veliki psi koji ganjaju maloga. Dok ga grickaju, maleni pas, crni maltezer bijela trbuha, zavija. Njegovi bolni jauci šire se praznim ulicama. Ne može pobjeći, uhvaćen je u krletku od zubi. Mateo plače. Podižem ga u naručje. Promatramo. – Sve je u redu – kažem mu. Dok sam bio dijete, moja mi je baka Justina, kad je kuhala, uvijek pričala priče. Ja sam saginjao glavu kako bih bolje zamišljao, i slušao. Jednom – da budem iskren, znala mi je nekoliko puta ponoviti neku svoju priču, ali mislim da je tih nekoliko puta zapravo bilo samo jednom – pričala mi je da joj je