Nova Istra

239 Rodrigo URQUIOLA FLORES NOVI PRIJEVODI kosa. Isti zubi. Isti ožiljak na desnoj ruci. Madež na bradi. To je ona. Ali, nije ona: na vratu joj je krvavi trak, na licu masnice, porezotina na ruci. Ona je. Gospodin Teodoro ne može više izdržati. Uzvikuje nešto nerazumljivo, možda neku nepostojeću riječ. Plače. Trčeći izlazi odande. Izule su mu se obje ženine cipe- le, a suknja mu se miče kao da pleše. Bose mu se noge natapaju krvlju. Zamalo se okliznuo, ali trči. Trči. Vojnik zatvara vrata. Stavlja lokot na rešetke. Zaključava ga. Promatra kako ne- staje čudna žena muškoga lica. Usprkos nesreći, bilo je trenutaka u kojima se gospodin Teodoro osjećao sretnim jer je, za razliku od drugih ljudi koji su čekali, dobio odgovor. Nije to htio, ali na kra- ju ga je ipak dobio. U početku je osjećao velik bijes i poželio pronaći ubojicu kako bi ga ubio. Nakon toga, činilo se da je zaboravio na to. Kad više nije bilo bijesa koji ga je umarao, vratila se nesanica. Vratile su se i mačke koje su hodale po krovu od rastopljenoga cinka. Ponovno je počeo promatrati ciglu kojom je jednom razbijen njegov prozor, sada pokriven plastikom zelene boje pri- čvršćenom čavlima. Ponovno je svake noći čitao poruku. A slova su bila poput ku- kaca koji su izlazili s papira i željeli ga progutati čim bi zatvorio oči i poželio zaspati. Jeo je samo ono što su mu donosili susjedi. Nakon svega, bio je veteran i zaslužio je posebna priznanja. Treći je tjedan još jednom poželio biti netko drugi. Ponovno se odjenuo u žen- sku odjeću. Prema uputi iz poruke koju je više puta pročitao, ali ju još uvijek nije znao napamet, opet je otišao do Achocalle i upitao gdje se nalazi zatvor i tko njime upravlja. Sada su mu se smijali neki drugi stražari. Odveli ga do ureda gdje je neki nov služ- benik tipkao na pisaćemu stroju. I on se smijao. – Ovdje ne prodajemo šminku, gospođo – rekao mu je kad ga je ugledao. – Niti želimo kupiti luk. Gospodin Teodoro nije ništa od toga slušao. Upitao je za svoju kćer. – Želim znati je li ona dobro – objasnio je. – Hoću znati nedostaje li joj što i mogu li je izvući odavde. Ona je još djevojčica. Službenik je ustao sa stolca, promrmljao ime njegove kćeri i tražio nešto među fasciklima. – Mislim da su je premjestili u drugi zatvor – rekao je. – Zbog čega ne provjerite u Ministarstvu? Gospodin Teodoro, koji je hodao bos, okrenuo mu je leđa i sporo hodajući izašao. Bol u stopalima bivala je sve jača. Ipak, idućega se dana vratio odjeven u žensku odjeću i ponovno bos. Opet je ka- zao ime svoje kćeri i pitao je li tamo.