Nova Istra

238 NOVI PRIJEVODI Rodrigo URQUIOLA FLORES dvorištem gdje skupina od nekoliko mladića drži ruke na leđima i promatra Sunce. Gospodin Teodoro je zamišljao da je unutrašnjost zatvora puno mračnija od ovoga što sada vidi. Pokušava razabrati lica onih koji gledaju Sunce, ali to je jako teško. Čini se da su svi isti. Jedino po čemu se razlikuju jesu njihova tijela i boja blatnjave odjeće. Dolaze u ured gdje se također čuje zvuk tipki pisaćega stroja, samo sporiji. – Pričekajte – kaže pukovnik. Gospodin Teodoro je poslušao. Kad pukovnik ulazi u prostoriju, odjednom nastaje tišina. Nakon nekoliko minu- ta izlazi i ne pogledavši gospodina Teodora, odlazi odakle je došao. – Uđite – kaže neki glas iznutra. Gospodin Teodoro ulazi i nakon što ga je dugu minutu pogledom ispitivao, vlasnik glasa, neki kapetan, pita ga: Kako si rekao da se zove tvoja kćer? Gospodin Teodoro odgovara. Kapetan se diže sa stolca i otvara ormar s fascikli- ma, izvlači jedan i čita. Zatim se približava pisaćem stroju, otvara ladicu, nešto po njoj traži i vadi zahrđao ključ. – Idemo – kaže. Ulaze u prostoriju koja vodi u neku drugu. U mjeri u kojoj napreduju, odvratni se smrad pojačava. Kapetan poziva nekoga vojnika. Sada se trojica njih približavaju izvoru toga smrada. Kapetan vadi rupčić i pokriva nos. Nakon toga uzima zarđa- li ključ i otključava lokot kako bi skinuo lance postavljene oko rešetki jedne ćelije. – Otpratit ćeš ovu gospođu – kaže vojniku. – Ona će ti reći ime, a ti ćeš joj po- kazati tijelo. Kad ode, dobro zatvori vrata lancima i lokotom. Jesi li me razumio? – Da, moj kapetane! – viče vojnik. Kapetan šutke odlazi. Gospodin Teodoro još jednom kaže ime svoje kćeri i osjeća da više ne može za- držati suze. Vojnik traži ime u bilježnici s crvenim točkama. Treba mu prilično vremena. Ula- že znatan napor u raspoznavanje slova, u njihovo dešifriranje i izgovaranje. Odjed- nom kaže: – Ovdje je. Idemo. Prolaze pored trupala koja su, čini se, suprotno od onoga što je zamišljao, poslaga- na prema abecednome redu. Još ih uvijek nema tako puno da bi bilo potrebno staviti ih jedne na druge. Miris je nepodnošljiv. – Moraju ih odnijeti – kaže vojnik koji si niti u jednome trenutku nije začepio nos – u zajedničku grobnicu. Dolaze do trupla s nabreklim trbuhom. Radi se o ženi. – Samo pogledajte – kaže vojnik. Gospodin Teodoro saginje se i promatra. Jesi li to ti? – pita pogledom truplo koje ima otvorena usta i pritvorene oči, kao da još uvijek može nešto vidjeti. Ista crna