Nova Istra

236 NOVI PRIJEVODI Rodrigo URQUIOLA FLORES Možda su zbunjenost i vrtoglavica utjecali na to da se jednoga dana kad se počelo daniti, a on se prestao brinuti o prisutnosti kukaca i prisjetio se da se mora pripre- miti za povratak u Achocallu, odluči na nov pokušaj. Otvorio je škrinju koju nikada nije i u kojoj je čuvao odjeću pokojne žene. Nekoliko je trenutaka promatrao ono što se u njoj nalazilo. Prisjetio se da se gotovo nikada nije sjetio majke svoje jedine kćeri. Više nije bio u stanju prisjetiti se njezina lica bez pomoći fotografije. Polagano je va- dio odjeću koju je nekada oblačilo i skidalo tijelo koje je sada hodalo samo područ- jem njegova slaboga sjećanja: par suknji, nekoliko podsuknji, vunene pulovere, blu- ze, jaknu, čarape, cipele. Pomirisao je svaki od tih komada i sjetio se raznih prizora; primjerice, onoga kad je njegova žena, uvijek bez lica, zakopala ljamin fetus – ili je to bio kunić čija su crijeva izašla? – na jedno mjesto u kući kako bi djevojčica ozdravila od neke bolesti. Na sekundu je pomislio da bi i on morao nešto slično napraviti, ali kasnije je odbacio tu zamisao. Imao je bolju. Ili je tako mislio. Poželio je biti druga osoba kako bi prestao biti ono što je bio. Jer, mislio je, ako barem na kratko vrijeme prestaneš biti ono što jesi, možeš dobiti natrag ono što je oduzeto nekome koga više nema. Zbunjenost, vrtoglavica, vrućica. – Da si ovdje, što bi učinila? – upitao je gospodin Teodoro cipele svoje supruge. Na kraju su ga šutnja cipela i odgovor koji nije primio potaknuli na odluku. Možda im je u Achocalli već bilo dojadilo da ga stalno primaju i zato mu nisu da- vali nikakav odgovor. Dosadio im je. Gospodin Teodoro je tada odjenuo odjeću po- kojne žene. Dok se oblačio, do njega je dopirao tihi šapat. Nije odgovarao za svoje radnje; nesanica je bila kriva za sve. Odjeća mu je savršeno pristajala, ali cipele nisu. To mu nije bilo važno. Ugurao je u njih gornji dio stopala, a ostatak je pritisnuo pe- tom. Tako odjeven, izišao je na ulicu. Susjedi su se, dakako, grohotom smijali. Ali, gospodin Teodoro nije slušao smijeh. Jedino što je uspio čuti bio je čudan i nejasan zvuk koji mu je govorio da mu je kćer živa i da ga čeka. Kad su ga ugledali stražari, i oni su se grohotom smijali, ali jedini smijeh koji je gospodin Teodoro konačno uspio čuti bio je onaj činovnika koji je nekoliko puta ustajao, kretao do police i vadio neki fascikl te glumio da čita. On bi mu ponekad rekao da mu je kćer mrtva, a nekad da ponovno dođe sutra, da će možda biti nekih novih vijesti ili da, ako to želi, ode do Ministarstva i razgovara s ministrom. Sada, danas, nije mu ništa rekao; samo se smijao. Taj je smijeh bio odgovor za taj dan. Gos- podin Teodoro nije ništa pitao. Izašao je iz ureda ne razmišljajući ni o čemu. Trećega dana svoga posjeta zatvoru u ženskoj odjeći, nakon tihoga razgovora sa službenikom, zaustavio ga je stražar i rekao mu: – Gospođo, pukovnik želi s razgovarati s vama.