Nova Istra

235 Rodrigo URQUIOLA FLORES NOVI PRIJEVODI Starac šuti. Zvuk pisaćega stroja odjekuje sa zidova. Čovjek se sagiba i nastavlja svoj posao. – Ja sam veteran. – Trebali ste imati još jednu kćer i bolje je odgojiti, gospodine. Želi toga čovjeka zgrabiti za vrat, udarati ga tako dugo dok mu krv ne počne lip- tati iz očiju i baciti taj prokleti pisaći stroj, ali samo kaže: – Ja sam veteran domovinskoga rata. Zvuk pisaćega stroja još jednom prestaje. Čovjek podiže pogled i smiješi se. – Možda se radi o nesporazumu, zabuni. Zbog čega se ne vratite ovamo sutra poslijepodne? Gospodin Teodoro ga želi udariti, ali nešto u njemu želi plakati. Okreće leđa pi- saćemu stroju koji ponovno izaziva buku i izlazi iz prostorije. Vratit će se sutra po- slijepodne; hoće. Bolje je šutjeti. Možda lažu, a ako čovjek ustrajava, od laži naprave istinu i ubiju uživo, ne samo na papiru. Tako se može dogoditi i u ovoj situaciji. A otac zna da mu je kćer i dalje živa; može je čak i čuti. Ne zna što točno čuje, ali ona je tamo. Čuje njeno disanje, njezin glas, lagane otkucaje srca. I, također je točno da su se bolje ophodili prema njemu nego što su, kako je čuo, činili s drugima koji su došli tražiti svoje nestale. Nitko nije vikao na njega; on je veteran, zaslužuje pošto- vanje. Išao je u Chaco kako bi se borio za Boliviju. Izišavši na ulicu, sunčeva ga je svjetlost udarila posred lica i zaslijepila ga. Tra- ži hlad, a kad ga pronađe, nailazi na mnoštvo žena koje sjede na trgu, ispod drveća. Mnoge su od njih odjevene u crno i plaču, razgovaraju, čekaju. Čuo je za njih, ali ih vidi prvi put. Kako to da prije ulaska u zatvor nije zamijetio to mnoštvo lica tako sličnih njegovome? A čekanje je sve mučnije. Prizori su sada još krvaviji; riječ je o istoj smrti koja se neprestano ponavlja. Zvukovi djeluju još snažnije, koraci su još udaljeniji, ali buka koju izazivaju bliže je. Umorni san potiče ga na spavanje na najneočekivanijim mje- stima; primjerice, na trgu. I uvijek prestaje u Teodorovoj sobi. Koliko li je dana uza- stopce išao do Achocalle i tražio svoju kćer? Koliko li je puta ponavljao isti obred a da mu na kraju ne bi ništa kazali? Zaboravio je koliko puta. Već jako dugo dani, ras- pored sati i njihovo trajanje nisu isti kao ranije. Došao je do točke kad je bilo gotovo nemoguće odvojiti svjetlost od tame jer je bilo složeno razlikovati noćnu hladnoću od dnevne vrućine; osim toga, kiša na kraju uvijek izokrene stvari jer kad padne, te- kućina se sudara sa svime i razvodnjava vrijeme. I, također, prestao je gledati kalen- dar koji mu je visio na zidu: pokušao je pročitati i dešifrirati ta slova, ali nije ih us- pio vidjeti. Bila su nalik kukcima koji su se micali. Sada ih se počeo toliko bojati da je ponekad noću, očekujući povratak kćeri, zaboravio pripaziti da mu se ne približe.