Nova Istra

234 NOVI PRIJEVODI Rodrigo URQUIOLA FLORES đeni pojesti plod sa stabla spoznaje. Sada je taj plod ova cigla u rukama gospodina Teodora. Dok čita poruku, počinje ga jesti. Spoznaja znači kraj prvobitnoga čekanja. Nema više raja, toga mjesta gdje se ništa nije događalo: škrabotine mu potvrđuju da je njegova kći uhićena u nekoj raciji. I, također, otkriva jedno mjesto: Achocalla. To je sve. Sada počinje druga vrsta čekanja, pojavio se novi raj. Podnevno sunce. Ispod njega, mora se približiti noći. Zatvor je noć, a Achocalla mjesto gdje se počela događati noć . Bilo je lako doći do tamo. Nekoliko sati u mini busu. Bilo je teško tijekom tih par sati podnositi maštu i izdržati vlastiti pogled na sve, gledati krajolik i ceste između planina, eukaliptuse koje njiše vjetar, prašinu a, za- pravo, ne vidjeti ništa od onoga što su oči primjećivale. Bilo je teško shvatiti kako po- kretanje stvari oko čovjeka može postati statično i vidjeti mrtvaca u živome čovjeku. Gospodin Teodoro silazi iz mini busa i pita gdje je slavni zatvor i tko upravlja njime: prvo ženu koja prodaje kukuruz, grašak i bob, a zatim tiho, gotovo šapćući, nekoga mladića koji ostaje sjediti na kamenu i promatrati jezero. Zatvor se nala- zi tamo, u blizini, kad se zađe za ugao. Nasuprot trgu je; na njegovim vratima ima puno policajaca, čovjek se ne može izgubiti. A tko njime upravlja? Ne, ne znam tko. Hoda. Sunce škodi njegovome pogledu; previše je žuto, divlje, snažno prodire u uspomenu na nesanicu. Ima osjećaj da je neće pronaći. Nogom udara kamenje na koje nailazi i zna da mu nitko neće kazati ono što želi saznati. Ali, mora pokušati; prekasno je posustati i ne pročitati poruku u cigli. Kad je stigao do vrata, upitao je prvoga stražara kojega je vidio, koga može pitati za jednu osobu koja je nestala prije nekoliko dana i za koju sumnja da bi mogla biti ovdje. Dakako, nikome neće ništa reći o cigli. Čini se da ga stražar ne čuje. Izgleda strogo. Možda su mu i ranije dola- zili s takvom vrstom zamolbi i učinio je isto što i sada čini: skamenio se; pretvorio se u kip prerušen u vojnika. – Mladiću – obraća mu se gospodin Teodoro, ja sam veteran rata s Paragvajem. Tražim svoju kćer. – Prođite – kaže kip i starac posluša. U tome predvorju mraka, kroz pukotine se provlači svjetlost. Ulazi u prostoriju gdje se čuje dosadan zvuk pisaćega stroja. I ponovno isto. Tražim svoju kćer. Ime? María Apaza Tarquino. Odakle je? Iz La Paza. Još neki podatak? Studentica je. Tip- ke koje na sekundu prestaju odjekivati. Čovjek ustaje sa svoga mjesta i traži nešto među fasciklima. Čita dok mu se kravata pomiče kao klatno nijemoga zvona. Proči- šćava grlo. Glas mu je promukao. – Apaza Tarquino, María. Da, to mora biti ona. Umrla je prirodnom smrću. – Ne mladiću, ne. Ona je mlada, djevojčica je; mlada je. Ona je djevojčica. – Događa se. Zbog čega ne odete u Ministarstvo?