Nova Istra

233 Rodrigo URQUIOLA FLORES NOVI PRIJEVODI doro, to zna ili barem misli da zna. Ima predosjećaj koji se pojavio u stanju bdjenja što je želio objasniti kao noćnu moru, a ne kao fatamorganu nastalu zbog nesanice: čuje jauke nekoga muškarca, riječi koje ništa ne znače; vidi jednu ruku, pet rašire- nih i napetih prstiju, vidi kako nekoga pljuskaju; gotovo da može osjetiti bol koja se uvlači u njegove vlastite kosti. Njuši miris vlažnoga dreka koji se sigurno nalazi na nekome tepihu; osjeća alkalni miris sumpora što se javlja u njegovoj vlastitoj sli- ni; usprkos činjenici da se provlači kroz sve stvari i čak kroz jecanje drugih žena, ja- sno čuje jecaj svoje kćeri, tako nalik onome koji je pratio njezin plač kad je bila dje- vojčica. To mu govore bdjenje, vrtoglavice, vrućice. Istovremeno puno toga i ništa. U tome bi trenutku radije imao muško dijete koje bi – misli – bolje moglo izdržati bol, umor, pljuskanje, struju i polijevanje hladnom vodom. Sina koji bi bio u stanju pobjeći. Žena, pomislio je, ima vaginu i to joj je na mjestu poput ovoga koje vidi dok bdije velik nedostatak. Bdjenje za njega nije dobro jer to znači da u bilo kojem tre- nu može proći kroz jedna vrata koja predstavljaju sva vrata. Zamišlja vojnike kako jezicima prolaze po njenim usnama. I gospodin Teodoro u tišini plače poput kišne godine. Ne može ništa više učiniti. Iako su mu mnogi rekli da će se njegova kći prije ili poslije pojaviti. Mlada je, rekli su, možda je trudna pa je pobjegla s dečkom; vratit će se. Ali, gospodin Teodoro zna da ona ne bi učinila nešto takvoga, nju zanimaju druge stvari: fakultet i nešto što ni on ne može dobro razumjeti. Opet mačke. Ustaje iz kreveta, ponovno prolazi sobom, ponovno otvara vrata, opet promatra, ponovno odstupa i opet liježe. Bdjenje je jedino izvjesno područje. – Sutra ću otrovati te vragove – kaže gotovo nesvjesno, ne obraćajući pozornost ni na što. Činilo se da mora sakriti svoje riječi od nekoga tko ga motri. U trenutku u kojemu je cigla u djeliće rasprsnula staklo jedinoga prozora, gospo- din Teodoro ne razmišlja o događajima u rajskome vrtu. Kako bi čovjek mogao mi- sliti o pričama iz Geneze kad već nekoliko dana njegova kći ne dolazi kući, a netko je nepoznat, možda neki vojnik, bacio ciglu na prozor njegove kuće i razbio staklo? To ne čini stoga jer mu to uopće nije važno; štoviše, već nekoliko godina nije kročio u crkvu niti u išta što joj je nalik; već nekoliko godina nije osjetio potrebu upitati se po- stoji li tamo gore ili dolje neki Bog koji znade za njegove korake i zanima se za njih. Ne razumije riječ „Bog“ i nema namjeru rješavati tu zagonetku. Kad se prekriži kao što ga je majka naučila, čini to stoga jer je ona tako radila. Čineći to, ne razmišlja ni o čemu ili misli o sreći ili o šapi nekoga nevidljivog kunića. Da je počeo razmišljati o priči o raju koju svi tako dobro znamo, možda se ne bi približio cigli, možda je ne bi podigao s tla, možda ne bi otkrio papirić koji se nalazio u šupljini na njenoj sredini, a još manje pročitao poruku koja je bila u njoj. Vjerojatno bi se udaljio od cigle ili bi se ograničio na to da je podigne s tla kako bi je bacio u smeće i sada bi nastavio čeka- ti da mu dođe kći. Ali ne, uvijek je potrebno otkriti odgovor. Adam i Eva bili su osu-