Nova Istra

183 Mario KOLAR UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Maroevićevo objašnjenje nije ništa drugo nego vraćanje na polemike iz 1934. i tezu da dijalektalnom pjesništvu vrijednost daje njegov jezik, koji je sam po sebi valjda poezija pa se pjesme na dijalektu ne može / ne smije uspoređivati s onima na (onda valjda) nepjesničkom standardnom jeziku. Maroević je sličnu tezu zastupao i u svo- joj prijašnjoj antologiji ( Uskličnici , 1996.), gdje je naveo da „na razini 'fizičke ekspre- sivnosti' čakavski i kajkavski tekstovi predstavljaju 'nelojalnu konkurenciju' književ- nom jeziku“ pa „unošenje stihova obilježenih tako jakim (izvanjskim) distinktivnim crtama kao da bi sasvim poremetilo proporcije pojedinačnih prinosa, otežalo uspo- redivost čitanja, čak poništilo temeljni kriterij individualne razlikovnosti“ 37 . Badava sve Črnjine, ali i Skokove, Stojevićeve, Božanićeve 38 , Biletićeve i rasprave ostalih ak- tera 39 o tome da jezik kojim je književno djelo pisano ne može biti mjerilo njegove estetske kvalitete, koja bi valjda trebala biti glavno mjerilo za uvrštavanje u antologije. Drugi recentni primjer povezan je s još jednim iskusnim i uglednim književnim kritičarem, Igorom Mandićem, koji je godine 2020. u intervjuu u Novom listu iznio neke teze, koje nas također vraćaju stotinjak godina unatrag. Naime, govoreći o su- vremenom hrvatskom prozaiku Kristianu Novaku, koji u svojim romanima ( Črna mati zemla , 2013.; Ciganin, ali najljepši , 2016.) dijaloge i neke druge dijelove svo- jih romana piše kajkavštinom, Mandić navodi da je to „primitivna vrsta vraćanja, to je ubijanje onoga na čemu je hrvatska napredna inteligencija radila sto godina, da oformi književni standard. I onda dođe netko tko ga ubija svojim dijalektalnim izričajem“ 40 . Dalje navodi da korištenje dijalekata u književnosti smatra „problema- tičnim i uvredljivim za čitavu hrvatsku književnost“, zato što se dijalektalna književ- nost „nikada nije puno izdigla iznad provincijalne, lokalne tematike i dosega“. Kao što je vidljivo, Mandić ustvari ponavlja čak dvije stoljetne zablude o dijalektalnoj književnosti – onu da je dijalektalna književnost prijetnja standardnom jeziku i na- rodnom jedinstvu, i onu da na dijalektima ne mogu nastati vrijedna književna djela. Pritom, dakako, niti izdaleka, kao niti Maroević, ne spominje estetske kriterije, koji su jedini važni. U tom je smislu sasvim točna Črnjina teza „da se bit svih naših nes- 37 Tonko Maroević (ur.): Uskličnici: četvrt stoljeća hrvatskoga pjesništva: 1971. – 1995. Zagreb, Hr- vatska sveučilišna naklada, 1996., str. 295. 38 Božanić je o sličnim prijeporima još ranije polemizirao s Maroevićem; vidjeti: Joško Božanić: O pjesničkim prečacima u bijeloj pustinji neispisanih stranica . Čakavska rič, 1-2/1983., str. 11-16. 39 OMaroevićevoj sam antologiji i sam pisao ( Nastavak opasne antologičarske prakse ili amputacija vi- talnih organa hrvatskog pjesništva . Kolo, 1/2020., str. 254-260), a mišljenja o njoj u raspravi iznijeli su i brojni akteri suvremene hrvatske književne scene (vidjeti tematski blok Stop antonkologijama! u časopisu Artikulacije , 9/2020., str. 2-63). 40 Igor Mandić: Čitav svoj trijezni dio života proveo sam polupijan [intervju]. Razgovarao Davor Mandić. Novi list, 28. lipnja 2020. URL: https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/razgovor-oleg- mandic-citav-svoj-trijezni-dio-zivota-proveo-sam-polupijan/?meta_refresh=true