Nova Istra

182 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mario KOLAR Čakavskom saboru ( spravišče = sabor), a uskoro i druge manifestacije, kao i udru- ge, časopisi, izdavačke serije itd. No, sve to nije urodilo plodom, pogotovo ne u me- tropolskoj književnoj infrastrukturi, što je uvidio već i Črnja, koji zaključuje da „se u informativnim medijima te u izdavačkim koncepcijama i antologijama stari odnos prema problematici čakavskog pjesništva nije vidljivije izmijenio“ 35 . No, nazori o dijalektalnoj književnosti nisu se promijenili niti u dijelu akadem- skog i ostalog miljea, čak niti nakon nove, ovaj put i akademski ovjerene prijelomni- ce u poimanju dijalektalne književnosti. Naime, sredinom osamdesetih disertacije o dijalektalnoj književnosti obranili su Joža Skok (o kajkavskoj književnosti) i Milorad Stojević (o čakavskoj književnosti), a obojica su potom objavili knjige – Skok dvo- knjižje Kajkavski kontekst hrvatske književnosti i Moderno hrvatsko kajkavsko pjesniš- tvo , obje 1985., a Stojević dvije godine poslije obimnu studiju i antologiju Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (1987.). Te su tri knjige doslovno odgovorile na sva otvorena pitanja o dijalektalnoj književnosti, ispravivši i neke Črnjine slijepe pjege , poput pove- zivanja jezika s tematikom. No i nakon Skoka i Stojevića, ali i brojnih drugih koji su im se pridružili u svrgavanju zabluda o dijalektalnoj književnosti (spomenimo samo Joška Božanića, Zvonimira Bartolića, Ernesta Fišera, Zvonka Kovača, Borisa Do- magoja Biletića), stara pitanja vraćaju se na repertoar. Dokaz su tome i dva recentna događaja, koja izdvajam samo kao dva najnovija vraćanja na stare teme, a ne zato da bih njihove aktere diskreditirao ili zato što su njihovi istupi po nečem drugačiji od istupa nekih drugih koji čine ili tvrde isto, ali ih ovdje na navodim. Radi se, dakle, naprosto o dvama najnovijim (ili barem dvama meni poznatim najnovijim) istupima koji nas vraćaju gotovo na početak rasprava o dijalektalnoj književnosti. Prvi od njih tiče se antologije suvremenog hrvatskog pjesništva Svjetlaci (2019.), koju je priredio Tonko Maroević, inače jedan od najboljih poznavatelja suvremenog hrvatskog pjesništva i općenito velikan suvremene hrvatske kulture. Naime, u po- pratnom tekstu uz antologiju Maroević navodi da dijalektalnu književnost nije uop- će uzimao u obzir za uvrštavanje u svoj cvjetnjak suvremenog hrvatskog pjesništva, zato što pjesme na dijalektu „pripadaju vlastitim jezičnim sustavima, unutar kojih se mogu odmjeravati i kategorizirati“ pa ih je „neprimjereno i nasilno antologizirati unutar cjeline složene na standardnom hrvatskom jeziku. Naravno, moglo bi se in- krustrirati pojedini primjerak na kajkavštini ili čakavštini kao iznimku koja potvr- đuje pravilo, ali bi on svojom izravnošću i posebnošću, začudnošću i primarnošću svakako distonirao, pa držao to netko pozitivnim ili negativnim efektom“ 36 . Takvo 35 Zvane Črnja: Čakavski dosje danas . U: Ex Histria , str. 336. 36 Tonko Maroević (ur.): Svjetlaci: hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996 – 2019) . Zagreb, Hrvat- sko društvo pisaca, 2019., str. 497.