Nova Istra

180 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mario KOLAR vincijskih/„provincijskih“, lokalnih) kultura, napose istarske, u kojem je kontekstu ustvari imao sličnu idejnu koncepciju kao i glede dijalektalne književnosti – hrvatski književni i kulturni regionalizam, s jedne strane, nije nikakva prijetnja nacionalnoj cjelovitosti nego doprinos njezinoj raznovrsnosti, a s druge strane, umjetnički pro- dukti povezani s regionalnim i lokalnim temama, da krajnje pojednostavim, nisu ni- šta manje vrijedni od onih koji govore o nacionalnim ili internacionalnim temama. Drugim riječima, kao što dijalektalnost nije dezintegrirajući element u nacionalnom kontekstu, tako to nije niti regionalizam. Isto vrijedi i kad je u pitanju prosuđivanje književnih djela – jednako kao niti jezik, niti tema ne može biti jedini kriterij. No, dok je s obzirom na spomenutu problematiku Črnja išao protiv stereotipa, s obzirom na pitanje odnosa jezika i tematike ipak se nije do kraja oslobodio nazorov- ske teze o njihovoj nužnoj povezanosti. Naime, u istom eseju o Baloti Črnja navodi misao da ono „što su čakavski pjesnici rekli na pretežno težačkom i u književnom smislu sasvim nerazvijenom govoru svojih lokaliteta, ne bi se moglo ni obuhvatiti ni izraziti književnim jezikom“ 28 . Ovdje upadaju u oči najmanje dvije Črnjine slije- pe pjege . Kao prvo, Črnja čakavštinu naziva „u književnom smislu sasvim nerazvijenim go- vorom“, što je vrlo slično optužbama koje su dijalektalnoj književnosti upućivali oni s kojima je i sâm polemizirao. Črnja ovdje na čakavštinu, dakle, ne gleda kao na jed- nakovrijedan jezični medij za književnu uporabu kao bilo koji drugi jezik, pri čemu je u protuslovlju s vlastitim zalaganjem za to da se dijalektalna književnost ne smije diskriminirati s obzirom na njezin jezik. Iste zablude ponavlja i na drugim mjesti- ma:„Čakavština ima nekih formalnih versifikatorskih prednosti pred štokavštinom, osobito što se tiče metrike, ali ograničenost izraza (riječ je o govornoj čakavštini, tj. o čakavskim govorima), onemogućuje svako ozbiljno uspoređivanje između nje i izra- žajnog bogatstva normiranog književnog jezika“ 29 . Drugi prigovor koji se Črnji može dati tiče se ustvrde da se ono što su čakavski pjesnici izrekli svojim„težačkim“ jezikom„ne bi moglo ni obuhvatiti ni izraziti knji- ževnim jezikom“. Črnja tu ponovno razlikuje što koji jezik može ili ne može, diskri- minirajući ovaj put standardni jezik, što je jednako promašeno kao i diskriminiranje čakavštine o tomu da nije dovoljno književno razvijena. Pritom čakavštini namjenju- je tek neke tematske okvire, kao i u nekim drugim esejima, kada npr. navodi da „pri- mjena čakavštine u poeziji neposredno utječe i na pjesnikov postupak, usmjerava ga prema živim i stvarnim sadržajima, prema autentičnom mikro-svijetu, prema poseb- 28 Zvane Črnja: Esej o Baloti . U: Ex Histria , str. 38. 29 Zvane Črnja: Čakavština pred vratima književnosti . U: Ex Histria , str. 147.