Nova Istra

179 Mario KOLAR UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA ovdje šire razglabati, no jedan od tih kriterija svakako nije jezik kojim je djelo pisa- no. U tom kontekstu Črnja ukazuje i na činjenicu da književni jezik i jezik književ- nosti nisu isto – prvo predstavlja ono što danas uglavnom nazivamo standardnim je- zikom , dakle, polifunkcionalni, standardizirani, službeni nacionalni komunikacijski medij, a drugo jezik svakog književnog djela, koji je gotovo neovisan o izvanknjižev- noj stvarnosti, pa i o standardnom jeziku: „Prije svega, moralo bi nam već jednom biti jasno da jezik književnosti u principu nije i ne može biti isto što i jezik drugih civilizacijskih struktura“, navodi Črnja, dodavši da književnost dostupan joj jezični materijal „podređuje vlastitim metodama stvaranja koje su u službi potpuno slobod- ne imaginacije te ih ne vezuju ni jezične, ni bilo kakve druge spone“ 24 . Riječju, jezik književnosti „nije unaprijed determiniran već se na bazi postojeće jezične stvarnosti u kreativnom književnom procesu uvijek iznova stvara, potvrđuje i razvija“ 25 . U tom smislu književnici nisu i ne smiju biti dužni odabirati samo standardni jezik, niti se prema jeziku koji odaberu smiju prosuđivati njihova djela. Najmanje doprinosa Črnja je dao obaranju trećeg stoljetnog stereotipa, onog o nužnoj povezanosti jezika i tematike. U tom kontekstu Črnja je najveći doprinos dao time što je ukazao na činjenicu da su zavičajne, ruralne, lokalne i regionalne teme jednakovrijedne kao i kozmopolitske, urbane i metropolske. Analizirajući, na primjer, čakavske pjesme Mate Balote, Črnja navodi da „teorija o regionalnom, dakle, perifernom ili provincijskom značenju naših čakavskih pjesničkih kozmosa, polazi od potpuno neprihvatljive pretpostavke da su civiliziranije ljudske skupine kultur- no zanimljivije od manje civiliziranih, te da se i umjetnost mora orijentirati prema vrhunskim intelektualnim i psihološkim dometima modernog života. Umjetnička vrijednost Balotine poezije, a i čakavske poezije u cjelini, potpuno opovrgava ovakve tvrdnje“ 26 . Premda bi se itekako moglo raspravljati o tome koje su to „ljudske sku- pine“ više ili manje „civilizirane“, spomenute Črnjine teze pokazuju svijest o jedna- kovrijednosti svih„ljudskih skupina“, pa onda i njihova tematiziranja u književnosti. Na tragu je to jedne od poznatijih Črnjinih teza, naime one o „sudbinskom, impe- rativnom dijalektičkom jedinstvu: zavičaj – domovina – svijet“ jer „princip zavičaj- nosti omogućuje 'gledanje domovine' kroz manifestaciju užeg 'poznatog područja ' , jednako kao što 'gledanje svijeta' postižemo kroz prizmu poznavanja domovine“ 27 . Takva Črnjina razmišljanja dio su, ustvari, druge njegove velike teme, a to je pita- nje hrvatskog regionalizma, dakle odnosa nacionalne i regionalnih (zavičajnih, pro- 24 Zvane Črnja: Poetsko biće odbačenih jezika . U: Ex Histria , str. 229. 25 Isto. 26 Zvane Črnja: Esej o Baloti . U: Ex Histria , str. 35. 27 Zvane Črnja: Fluminensia secunda . U: Ex Histria , str. 112.