Nova Istra

178 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mario KOLAR štokavštine. Oni koji dijalektalnu književnost proskribiraju samo zato što je pisana dijalektima zauzimaju ustvari političku poziciju, koju Črnja naziva „hrvatska uni- fikatorska laž“ kojom„[b]ez ikakvih estetskih kriterija, hrvatski unifikatori nasrću na čakavske (i kajkavske) poetske staklenike kao buldožeri i slonovi“ 18 . Uz to što ne primjećuju da koriste pogrešne kriterije (političke, a ne umjetničke), nasrtaji „hrvat- skih unifikatora“ tim su paradoksalniji što napadaju one koji su na njihovoj strani – čakavci (a to vrijedi i za kajkavce) nikada, naime, nisu imali separatističke nakane. Naprotiv, Črnja s pravom navodi da su „generacije istarskih čakavaca ostavile za so- bom čitavo more vlastite krvi i tisuće svojih grobova da bi posvjedočile svoju iskon- sku pripadnost prostorima hrvatske i južnoslavenske pučko-demokratske civilizacije. I zar nisu ti čakavci... bili i dovoljno Hrvati?“ 19 . Zbog toga Črnja s pravom nasuprot uniformnosti i centralizmu u kulturi predlaže „ideju sudjelovanja“,„stvaralačko i afir- mativno sažimanje svih postojećih kulturnih vrednota“ 20 , odnosno zagovara gledišta koja „uvažavaju policentričnost društvenog bića kao i razlike i posebnosti na svim ra- zinama njegova ustrojstva“ 21 . Kao zaključak o odnosu književnosti i politike, mogli bismo navesti ove Črnjine misli, koje vrijede i danas:„U doba kad su se protagonisti stvaranja hrvatske nacije... zalagali za političko jedinstvo nacionalnog prostora po- stojanje tri hrvatska jezična sustava... predstavljalo je stvarnu zapreku za ostvarenje njihovih programa. Danas, međutim, kad je hrvatski nacionalni konsenzus povijesna realnost duboko ukorijenjena u biće naše kulture, trojezičnost se u našem prostoru javlja kao vid neospornog duhovnog i kulturnog bogatstva“ 22 . Črnja je dobrim dijelom opovrgnuo i drugu stoljetnu tezu, onu koja tvrdi da u di- jalektalnim djelima vrijedi samo njihov jezik, odnosno da u prosuđivanju vrijednosti književnog djela presudnu važnost ima jezik kojim je djelo pisano. Črnjina svijest da to nije i ne može biti tako vidljiva je iz više njegovih eseja, a mogla bi se sažeti u jed- nostavnu rečenicu, kojoj ustvari ne bi trebalo ništa dodavati:„Ima na čakavštini i do- bre i loše poezije kao i na štokavštini“ 23 . Jezik kojim je djelo napisano nije i ne može, dakle, biti jedini kriterij prema kojem prosuđujemo estetsku vrijednost književnog djela. Je li taj jezik čakavština, hrvatski standardni jezik, francuski ili koji drugi jezik, sasvim je svejedno. Vrijednost književnog djela mjeri se prije svega estetskim krite- rijima, a ne činjenicom da je napisano ovim ili onim jezikom. To što se ne možemo točno dogovoriti što su sve estetski kriteriji, drugi je par rukava, o kojem ne mogu 18 Zvane Črnja: Unifikatorska laž . U: Ex Histria , str. 187. 19 Zvane Črnja: Unifikatorska laž . U: Ex Histria , str. 184. 20 Zvane Črnja: Unifikatorska laž . U: Ex Histria , str. 188. 21 Zvane Črnja: Poetsko biće odbačenih jezika . U: Ex Histria , str. 233. 22 Zvane Črnja: Čakavski dosje danas . U: Ex Histria , str. 328. 23 Zvane Črnja: Unifikatorska laž . U: Ex Histria , str. 183.