Nova Istra

176 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mario KOLAR sam – također nije idealan, ali trenutno ne vidim bolji 11 . Druga opaska tiče se termi- na polemika , koji također stalno koristim, i pod kojim ne smatram samo sučeljava- nje mišljenja konkretnih aktera oko određene teme nego i jednosmjerno djelovanje određenih aktera protiv općih uvriježenih mišljenja, kao što je najvećim dijelom 12 bio slučaj kod Črnje, ali i nekih drugih. Što se tiče potonjeg Črnjina djelovanja, u nizu eseja usprotivio se desetljećima prenošenim spominjanim tezama kojima se umjetnički, ali i na druge načine diskreditiralo dijalektalnu književnost, tj. u njego- vu slučaju dijalektalno pjesništvo, ali budući da njegova argumentacija – iako toga nije bio svjestan – vrijedi i za dijalektalnu prozu i dramu, nastavit ću govoriti o di- jalektalnoj književnosti u cjelini. Pogledajmo ukratko kako se Črnja, počevši od šezdesetih godina 20. stoljeća pa do osamdesetih, odnosio prema spominjanim trima tezama začetima još u polemi- kama oko prve čakavske pjesničke antologije tridesetih godina 20. stoljeća. Što se tiče prve teze, one prema kojoj dijalektalna književnost predstavlja prijetnju standardnom jeziku, a samim time i nacionalnoj cjelovitosti, Črnja nedvosmisleno odbacuje bilo kakvu primisao o tome da se kroz dijalektalnu književnost želi svrgnu- ti standardni jezik ili razbiti cjelovitost nacionalnog bića:„Ne bi bilo ozbiljno govori- ti o 'ambicijama čakavskog dijalekta ' ili o namjerama da se čakavština kao komunika- cijsko sredstvo afirmira u književnosti i drugim javnim poslovima na račun književ- nog jezika. Takvih regionalističkih i kampanilističkih koncepcija nigdje nije bilo“ 13 . Govoreći npr. i o Čakavskom saboru, čijim je bio utemeljiteljem, Črnja decidirano napominje da „ovo nije pobuna protiv književnog standarda, nego intelektualni na- 11 Terminološki prijepori oko tog pitanja još uvijek traju, i slažem se sa Skokom ( Kajkavski kontekst hrvatske književnosti , 1985.) i Stojevićem ( Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća , 1987.) kako je najbo- lje rješenje to da koristimo termine kajkavska , odnosno čakavska književnost, no oni su sasvim nepraktični kada želimo obuhvatiti/imenovati sav korpus književnih djela pisan čakavštinom, kajkavštinom i nestandardnom štokavštinom jer bi u tom slučaju trebalo navoditi konstrukciju čakavska, kajkavska i nestandardno-štokavska književnost pa radije koristim u tom smislu sretniji, iako – ponavljam – također nesavršen termin dijalektalna književnost (taj pak termin nije idealan zato što dio djela koja se njime želi obuhvatiti nije pisan dijalektima /ako dijalekt shvatimo kao skup mjesnih govora/ nego mjesnim govorima), a u taj je termin upisana i tobožnja podređenost dijalekta jeziku, iz čega proizlazi da je književnost na dijalektima podređena onoj koja nije na dijalektima. No, kada se nesimetrični vrijednosni odnos između dijalekta i jezika odbaci, što nam sugerira suvremena (socio)lingvistika (jer je dijalekt nestandardiziran i prostorno omeđen jezik s nešto manjom civilizacijskom nadgradnjom, ali, dakle, također jezik), termin dijalektalna književnost – dok ne osmislimo neki bolji – može, čini mi se, sasvim dobro funkcionirati. 12 Među Črnjine polemičke tekstove upućene konkretnim osobama pripada npr. tekst Unifikatorska laž , u kojem se direktno obraća Tomislavu Ladanu u povodu njegovih protudijalektalnih teza. Vidjeti u: Ex Histria , str. 181-188. 13 Zvane Črnja: Esej o Baloti . U: Ex Histria , str. 36.