Nova Istra

175 Mario KOLAR UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA repertoar i izazivale veće ili manje polemike, uostalom o tome je već intenzivno pi- sao Črnja (u esejima o kojima ću još govoriti), a poslije njega i neki drugi, u nastav- ku ću nakon pregleda Črnjina djelovanja izdvojiti dva najnovija primjera vraćanja na stare zablude o dijalektalnoj književnosti kako bih pokazao da one žive još i danas. Črnjina borba protiv zabluda i stereotipa Črnjina borba protiv stereotipa poveznih s dijalektalnom književnošću uvelike je obilježila njegovu široko razgranatu djelatnost 7 . Premda neprestano govorim o di- jalektalnoj književnosti, valja ovdje pripomenuti kako Črnja uglavnom razmatra samo dijalektalno pjesništvo (ponekad samo čakavsko pjesništvo), što i nije neobič- no zato što je poezija u njegovo vrijeme bila najproduktivniji žanr u kojem je knji- ževna dijalektalna riječ bila realizirana. Štoviše, Črnja je smatrao da niti „ne postoji mogućnost da se na čakavskim i kajkavskim govorima, a ni na štokavskim dijalek- tima, pojave prozna djela pisana s ozbiljnim književnim ambicijama“ 8 , što ukazuje na pojedine slijepe pjege njegove argumentacije, čiji je veći dio ipak bio utemeljen te je i danas itekako aktualan. Pritom sam dužan još najmanje dvije (terminološke) opaske. Prva se tiče termina dijalektalna književnost, koji je Črnja odbacio pa je za čakavsko i kajkavsko pjesništvo ponudio termin pjesništvo novog izraza 9 , koji, među- tim, ne smatram adekvatnim jer je preopćenite naravi (iz njega se ne vidi koji/kakav je to novi izraz, i u odnosu na što je nov, a Črnja ga ionako namjenjuje za širi okvir od dijalektalne književnosti 10 ), pa radije upotrebljavam ovaj drugi, koji – svjestan 7 Budući da bi već i najosnovniji pregled Črnjine djelatnosti tražio znatan prostor, upućujem ovdje na radove Borisa Domagoja Biletića, koji je ne samo pregledno prikazao Črnjinu djelatnost nego i literaturu o njemu u svojoj knjizi Bartuljska jabuka (2001.), dok pregled novijih radova nastalih poslije te knjige donosi u zbirci izabranih Črnjinih eseja Ex Histria (2016.). Ovdje ću, ipak, spo- menuti barem nekoliko istaknutijih Črnjinih aktivnosti povezanih s revalorizacijom dijalektalne književnosti: bio je među osnivačima i glavnim akterima Čakavskog sabora (osnovan 1969.), koji je organizirao književne i znanstvene manifestacije u svrhu reafirmacije dijalektalne književnosti; bio je među pokretačima časopisa Dometi , koji je za vrijeme njegova urednikovanja (1968. – 1972.) objavio niz članaka o tim pitanjima; uz I. Mihovilovića priredio je antologiju čakavskog pjesništva Korablja začinjavaca (1969.); napisao je niz kritika i eseja o čakavskim pjesnicima i čakavskom pjesništvu itd. Črnja je, uza sve, a možda i ponajprije, i značajan čakavski pjesnik. 8 Zvane Črnja: Poetsko biće odbačenih jezika . U: Ex Histria , str. 231. Ipak, dodaje da su„autentični govorni oblici, bez obzira na to o kakvim se govorima radi, neophodan element i osnovica reali- stičkog dijaloga“. 9 Zvane Črnja: Poetsko biće odbačenih jezika . U: Ex Histria , str. 246-247. 10 Črnja smatra da bi „pojam poezija novog izraza mogao najcjelovitije predstaviti literarne i idejne pobude za uvođenje dijalektalne i druge nenormirane i nesistematizirane jezične građe u moder- nu poeziju“ ( Poetsko biće odbačenih jezika , u: Ex Histria , str. 247).