Nova Istra

174 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mario KOLAR djela ne smije na njemu biti jedino što vrijedi“ 5 . Barac, dakle, smatra da se dijalektalni pisci sakrivaju iza ljepote (čega li?) samih dijalekata, odnosno da u njihovim djelima vrijedi samo jezik (tj. dijalekt), koji je valjda sam po sebi umjetnički. Prema Barcu, oni koji, dakle, pišu standardnim jezikom nisu u istoj početnoj poziciji za ostvariva- nje vrijednog umjetničkog djela kao oni koji pišu dijalektima – potonji su u velikoj prednosti, koja im se na kraju obije o glavu, jer kada se njihova djela prevedu na stan- dardni jezik, vidljivo je da su banalna. Pritom nije jasno zašto bi ih se trebalo pre- voditi na standardni jezik. Radi se, u svakom slučaju, o mišljenju da je za procjenu vrijednosti književnog djela presudan jezik, i to ne način na koji pisac upotrebljava jezik, već odabir samog jezika, što, dakako, ne stoji. I treća jednako dramatična i često ponavljana teza, a ustvari neopravdan stereo- tip o dijalektalnoj književnosti kojeg se ni dan-danas nismo do kraja riješili, također se pojavljuje u povodu spomenute antologije, a paradoksalno je da ju je iznio sam Nazor. Naime, u pismu priređivačima antologije, koje oni opširno citiraju u predgo- voru, Nazor, među ostalim, iznosi tezu o „čakavskom obliku i čakavskom sadržaju“, odnosno o nužnoj međuovisnosti jezika i tematike književnog djela – čakavštinom se može/treba pisati samo/prvenstveno o čakavskim temama, što bi značilo da se kajkavštinom treba pisati o kajkavskima, odnosno štokavštinom o štokavskima. Pri- tom, dakako, nije precizirao što bi to bile čakavske teme, kao što to nije niti mogao. Činjenica je da postoje motivi koji su karakterističniji za čakavske krajeve, kao i oni koji su karakterističniji za kajkavske ili štokavske krajeve, no zašto bi netko tko piše dijalektom morao ili mogao pisati samo o takvim motivima, zašto netko dijalektom ne bi – da i ja budem radikalan – pisao npr. o Frankensteinu, kao što npr. i piše De- nis Peričić 6 ? U svakom slučaju, već ja ta prva veća polemika o dijalektalnoj književnosti iznje- drila tri najvažnija poražavajuća stereotipa o dijalektalnoj književnosti: (1) da se radi o prijetnji standardnom jeziku, a samim time i nacionalnoj cjelovitosti, (2) da se radi o umjetnički nerelevantnim tvorevinama, čiju vrijednost predstavlja samo njihov je- zik, koji im i daje literarnost, i (3) da ta književnost može/mora izražavati samo lo- kalnu i regionalnu egzotiku. Svaka od tih, ovdje ipak možda pojednostavljeno i po- malo radikalizirano prikazanih teza, poslije je reproducirana i do(g)rađivana te je preživjela sve do danas. S obzirom na prigodni karakter ovog eseja nemam namjeru dalje intenzivno prikazivati sve prigode u kojima su se te teze ponovno vraćale na 5 Antun Barac: Dijalekt u književnosti . Mladost, 4/1934-1935. Spomenute teze Barac je kasnije djelomice revidirao. 6 Ovdje mislim na njegovu kratku kajkavsku priču Monštrum doktorja Frankensteina iz knjige Tech- no gost (2016.).