Nova Istra

173 Mario KOLAR UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Stoljetne zablude o hrvatskoj dijalektalnoj književnosti Ukrštanja različitih mišljenja o dijalektalnoj književnosti pojavljuju se ubrzo poslije njezine pojave. Prisjetimo se, začetnicima moderne dijalektalne književnosti sma- tramo Matoša s njegovim kajkavskim Hrastovačkim nokturonom i Nazora s njego- vom spomenutom čakavskom Galiotovom pesni , iako je prije njega pjesme na gradi- šćanskohrvatskoj čakavštini pisao i Mate Meršić Miloradić. Spomenuta Matoševa pjesma dio je njegove novele Nekad bilo – sad se spominjalo (1900.), a Nazorova je dio njegove novele Veli Jože , prvotno objavljene 1908., ali sa standardnojezičnom verzijom pjesme s pojedinim ikavskim stilizacijama, dok se posve čakavska verzija pojavila u izdanju novele iz 1912. I upravo je Nazor koje desetljeće poslije inicirao jedan od najproduktivnijih pravaca polemike o dijalektalnoj književnosti, koja je ti- jekom dvadesetih i tridesetih godina doživjela pravi procvat. Svoje kajkavske zbirke u tom su razdoblju, naime, objavili Fran Galović ( Z mojih bregov , 1925.), Dragutin Domjanić ( Kipci i popevke , 1917. i druge), Miroslav Krleža ( Balade Petrice Kerem- puha , 1936.) i drugi, a čakavske Pere Ljubić ( Bodulske pisme , 1927.), Drago Gervais ( Čakavski stihovi , 1929.), Mate Balota ( Dragi kamen , 1938.) itd. No, prva veća polemika vodila se oko prve dijalektalne pjesničke antologije – ra- dilo se o Antologiji nove čakavske lirike , koju su 1934. priredili Ive Jelenović i Hijacint Petris. Tako je, među ostalima, žestoko reagirao Ante Petravić, koji je iznio mišlje- nje da je potrebno zaustaviti „dijalektomaniju“,„koja je iz kajkavštine prešla u čakav- štinu, i svaki mladi pjesničić misli, da ima pravo iznositi u lokalnom govoru svoga kraja ono, što misli i osjeća“ 3 . Pisanje na dijalektima „nema ni smisla ni opravdanja“, zaključuje Petravić, zato što se time tobože negiraju „nastojanja naših umnih i po- žrtvovnih pređa, osobito hrvatskih 'Ilira ' , koji pregnuše, da nam stvore zajednički književni jezik“ 4 . I upravo je taj argument – da dijalekti tobože ugrožavaju zajednič- ki standardni jezik – jedan od onih koji se najčešće, pa i doslovno danas, ponavljaju kada se govori protiv dijalektalne književnosti. Na sličnom tragu kao Petravić bio je Antun Barac, koji dijalektalnu književnost također vidi kao ugrozu zajedničkog jezika i narodnog jedinstva, ali koji raspravi ipak dodaje još jedan neopravdan stereotip o dijalektalnoj književnosti, koji se tako- đer reproducira još i danas. Barac, naime, iznosi tezu da ono što je čakavskim i kaj- kavskim pjesnicima pomoglo doći „do nekog uspjeha i glasa nije umjetnička sadržina njihovih djela, nego sam dijalekat... kušajte te i takve literarne produkte prevesti na štokavštinu, vidjet ćete da ostaje samo banalan sadržaj. A jezik nekoga književnog 3 Ante Petravić: Pjesništvo u lokalnim govorima . Obzor, 26. svibnja 1937. 4 Isto.